Fobije

   1. UVOD

1.1 Šta su fobije?

Izraz fobija potiče od grčke riječi Phobos- strah, bijeg, odnosi se na skupinu simptoma iracionalnih i onesposobljavajućih strahova uzrokovanih određenim predmetima, osobama ili situacijama. Fobije su “iracionalni strahovi, odnosno spadaju u tjeskobne poremećaje. Uz postojeći strah dolazi i jaka potreba za izbjegavanja onoga čega se osoba boji, što pak može izazvati ozbiljne probleme u funkcioniranju i svakodnevnim aktivnostima” (Grubišin, 2004.). Fobična reakcija je automatska i sveprožimajuća. Osoba se ne može kontrolirati, i praktički je sva obuzeta imaginacijom prijetnje i opasnosti. Odrasli ljudi koji pate od neke fobije svjesni su da je strah pretjeran i nerazuman, ali svejedno nisu ga u stanju prevladati. Fobija se može i odrediti kao “izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili neopravdan, a pojavljuje se u vezi očekivanja specifičnog objekta ili situacije. Takav strah postaje fobija kada onemogućuje osobu u svakodnevnim aktivnostima koje su do tada s lakoćom obavljali ili uživali u njima”(Stojiljković, 1977.). Mnogi se ljudi osjećaju pomalo nelagodno ili strahuju pri susretu sa nepoznatim ljudima ili nekim socijalnim situacijama. Međutim neki postaju i vrlo uplašeni u takvim situacijama. Taj strah može postati toliko intenzivan da osoba počinje izbjegavati takve, za nju ugrožavajuće situacije. Pojava straha od nekog predmeta i situacije “je nešto što “živi u glavi dotiče osobe”, ona nije realna, te uzrokuje tjeskobu , nervozu, apatiju, nesposobnost i nemogućnost da se nosi sa određenim podražajem” (Barić, 2005.). Osobe koje pate od nekog oblika fobije djeluje odsutno, zbunjeno, živi u svom svijetu nerealnosti koji doživljava veoma stvarno i čini sve da izbjegne ono čega se boji. Postoje različiti oblici fobija, a sve označavaju blaži ili lakši život u svom vlastitom svijetu iz kojeg se ne može pobjeći. Karakteriziraju se napadi panike uzrokovani ne povjerenjem i prejakim osjećajem nelagode. Toj osobi čini se da ukoliko ne dođe do rješenja tog straha, idući stadij je ludilo. Kao rezultata svega ovoga, dolazi do povlačenja u sebe, što opet rezultira pojavu anksioznosti i sve težeg oblika nezadovoljstva i izgubljenosti. Jednostavno ponire se u sve dublji očaj.

1.2 Simptomi fobičnog poremećaja

Simptomi fobičnog poremećaja prema Grubišin (2004.), uključuju sljedeće:
“- Žrtva iznenada osjeti iracionalan i trajni strah, paniku, užas kada se nađe u stanovitoj situaciji koja inače nije ugrožavajuća.
– Fobična osoba je svjesna da njezin strah prevazilazi granice normalnoga i da nema stvarne opasnosti.
– Fobična reakcija je automatska, sveprožimajuća. Osoba je ne može kontorlirati, i praktički je sva obuzeta imaginacijom prijetnje i opasnosti.
– Fobične osobe pokazuju tjelesne reakcije koje su prisutne u velikom strahu: ubrzan rad srce-tahikardija, osjećaj nedostatka zraka, površno disanje, drhtanje, i jaka želja da se pobjegne od fobične situacije.
– Fobična osoba izbjegava objekte i situacije kojih se plaši i skreće sa normalnog ili uobijčajenog puta kako bi ih izbjegla. Kada ova izbjegavanja uzrokuju veliku nevolju (distres) ili su u opreci s izvršavanjem obliteljskih, radnih i društvenih obaveza, fobična osoba se obraća psihologu za pomoć” (Grubišin, 2004).

1.3 Fobija kao neuroza straha

Fobije se mogu svrstati u funkcionalne ili psihogene poremećaje i to u grupu psihoneuroza. Psihoneuroze se mogu definisati kao: “psihopatološke promjene ličnosti koje nemaju organski patološki supstrat, a od kojih dotična ličnost pati doživljavajući niz raznih subjektivnih teškoća i koje istovremeno remete harmoničnost u donosima ličnosti prema okolini” (Stojiljković, 1977). Ovako definisanje psihoneuroza nije bez zamjerki. Naime pokušaji da se psihoneuroze definišu kao “funkcionalna oboljenja” ne objašnjavaju mnoge, veoma raznovrne činioce koji igraju ulogu u njihovom nastajanju, a isto tako podjela na organska i funkcionalna oboljenja, je vještačka i neodrživa. V. Klein je pokušao dati definiciju neuroza i ona je dosta prihvatljiva iako nije u potpunosti kompletna. Prma njemu, neuroze su: “svojstvene manifestacije zadovoljenja zahtijeva ličnosti u određenoj situaciji, uslovljene nesposobnošću da se postojeće potencijalne snage organiziraju i svrsishodno usmjere ka savladavanju teškoća”(Stojiljković, 1977). Kod psihoneuroza glavni simptom je anksioznost ili tjeskoba. Tjeskoba može biti verbalizovana, tj. da pacijent izjavi: “Ja patim od straha”, i automatski kontrolirana različitim psihološkim mehanizmima tako da osoba nije svjesna da postoji tjeskoba. Može se reći da psihoneurotična osoba ne pokazuje veliku distorziju okoline realnosti, bitnu dezorganizaciju ličnosti ni poremećaje mišljenja. Tjeskoba se definira kao signal za opasnost koja je izazvana nekom prijetnjom unutar ličnosti. Ako osoba doživljava snaže agresivne ili neprijateljske emocije, one mogu biti izazvane vanjskom stimulacijom ali i ne moraju. Za neke oblike psihoneuroza karakteristične su repetitivne radnje i različiti specifični oblici ponašanja. Načini kojima se ljudi brane od tjeskoba prema S. Stojiljkoviću rezultiraju različitim tipovima psihoneuroza;