Akcije i akcijski kapital

Uvod

Akcije ili dionice predstavljaju najznačajnije hartije od vrijednosti i osnovne instrumente akcijskog kapitala. Oni su vrlo često sinonimi. Osnovni razlog za to leži u činjenici što među njima i ne postoje suštinske razlike pošto se oba pojma odnose na način prikupljanja kapita korporativnog oblika preduzeća prodajom dijela vlasništva. Pojmovi akcije i dionice se izvode iz engleske reči stock i shares (misli se na dio, djeliti, udio-dionica, odnosi se na diobu vlasništva između više subjekata).
Između akcije i dionica postoje tri osnovne razlike:

1) Akcije su djeljive i mogu se transformisati u nepravilne i različite iznose, dok se dionice izražavaju u konačnim iznosima i nisu djeljive. Suštinska razlika je u načinu izračunavanja (djeljivost).
2) Akcije se obično registruju i upisuju u poslovne knjige, odnosno glase na ime i vodi se precizna evidencija svih vlasnika. Kod dionica to ne mora biti slučaj. Drugim riječima one mogu glastiti i na donosioca.
3) Način prikupljana sredstava predstavlja treću razliku između akcija i dionica. Prikupljanje sredstava prodajom dionica se obično može vršiti uplatama u više rata. Jedan dio se obično uplaćuje prilikom najave prijave, drugi dio kada se obavi prijava, a ostatak do fiksnog datuma kada su firmi neophodna sredstva.

Kod akcija uplata sredstava se vrši odjednom i u celokupnim iznosima.

Ne postoji jedinstvena i univerzalno prihvaćena definicija običnih akcija. Na primjer, obične akcije se tako nazivaju pošto vlasnici nemaju posebnih preferencija u pogledu na dividendu ili bankotstvo. Ili, obične akcije predstavljaju element akcionarskog kapitala i odražavaju vlasničku poziciju u preduzeću.
Prava vlasnika običnih akcija na ostatak imovine su mlađa od prava vlasnika obveznica i preferecijalnih akcija. Akcionarstvo je osnova korporativne organizacije firme, gdje umjesto jednog ili nekoliko, postoje jako veliki broj vlasnika. Prednost ovog tipa firme je ograničena odgovornost. Vlasnici akcija mogu izgubiti samo iznose svojih investicija u akciji, ali ne i više od toga, kao kod privatnih preduzeća ili partnerskih vlasničkih oblika preduzeća.
Korporativni vlasnički oblik preduzeća (akcionarsko društvo ili dioničarko društvo) se utvrdjuje posebnim dokumentom – osnivačkim aktom. U tom dokumentu su sadržana prava i obaveze vlasnika akcija. Oni moraju biti upoznati sa njima kako bi mogli da upravljaju. Posmatrano u ovom kontekstu akcije i dionice se mogu definisati i kao osnovne jedinice vlasništva korporacije.

Pojam i nastanak akcijskog kapitala

Akcijski kapital nastaje udruživanjem kapitala veće ili manje grupe individualnih kapitalista u jedinstveni kapital. On se formira uplatom, odnosno kupovinom akcija, koje predstvaljaju pravne potvrde o suvlasništvu u akcionarskom preduzeću i osnovu za učešće u raspodeli profita koji akcionarsko društvo ostvari svojim poslovanjem.  Ovakav način formiranja akcijskog kapitala, koji dovodi do novog i posebnog organizacionog oblika preduzeća u kapitalističkoj privredi, unosi u mehanizam kapitalističke privrede, u ekonomske odnose kapitalističkog društva i u rasporedu stvorenog profita značajne i veoma interesantne novine i promene. Prva novina se ogleda u načinu formiranja i mogućnostima povećanja ovog oblika kapitala. Kao što je uopšte poznato, ukoliko je u pitanju individualni kapital, on se može uvećati isključivo u zavisnosti od prisvajanja jednog njeovog dela, odnosno od akumulacije jednog dela ostvarnog profita. Mogućnosti i ograničenja za uvećanje ovakve vrste kapitala definisana su sopstvenim akumulacionim potencijalom. Iz tog razloga proces uvećanja
indvidualnog kapitala je dug spor i postepen, a u odredjenim uslovima i za odredjene svrhe ovakav kapital je nedovoljan. Pojavom akcijskog kapitala opadaju ograničenja koja su postojala sa individualnim kapitalom, a koja su bila rezultat individualne akumulacije. Osnova i mogućnosti za povećanje akcijskog kapitla ogleda se u tome da on predstavlja slobodni novčani kapital u celoj privredi – bilo da su posredi veći ili manji iznosi. To znači da se preko formiranja i povećanja akcijskog kapitala u kapitalističkoj privredi ostvaruje brz
i na dobrovoljnoj osnovi zasnovan proces centralizacije kapitala.
Iznos akcijskog kapitala može da se formira i uvećava prema potrebma koje sejavljaju u vezi sa primjenom tehničkog i tehnološkog progresa. Novi, naročito revolucionarni tehnički i tehnološki pronalasci i postupci zahtjevaju, pri njihovoj industriskoj primjeni, velike iznose kapitala ili značajna povećanja postojećeg kapitala. I dok je individulani kapital u tim slučajevima oganičen sopstvenom akumulacijom i ne može se u velikim skokovima povećavati akcijski kapital je sposoban za ovakve vidove naglih povećanja, koja može da zahtjeva tehnički i tehnološki progres.
Posebno treba istaći ulogu akcijskog kapitala u razvoju onih grana privrede čiji individualni kapital nije mogao da pokrene. Tu je riječ o izvjesnim granama u kojma izgradnju ili proširenje kapaciteta preduzeća iz tehnoloških ili organizacionih razloga zahtjeva ogromna ulaganja u kapitala, što individualni kapital ne može da obezbjedi.
Već je Marks konstatovao da je npr. razvoj željeznice upravo rezultat pojave akcijskog kapitala i njegove sposobnosti za uvećanjm do ogromnih razmjera. U kasnijem tehnološkom i tehničkom razvoju broj grana koji se razvijao akcijskom kapitalu stalno je rastao (ogromne pomorske kompanije, trgovačke flote, vazduhoplovne kompanije eksploatacija naftej itd).
Značajan momenat u pojavi akcijskog kapitala je taj da je on veoma privilegovan u pogledu dobijanja kredita. Valja podsjetiti da kredit ima veoma važnu ulogu u proširenoj reprodukciji svakog kapitalističkog preduzeća. Mogućnost ili ne mogućnost dobijanja kredita i uslovi njegovog dobijanja vrlo često mogu imati presudan uticaj na razvoj preduzeća, na njegovu tehniku ili rekonstrukciju i usavršavanja, jednom rečiju na njegovu sposobnost da poveća produktivnost rada i da ide u korak sa svojim konkurentima. U tom smislu posmatrano, prednosti u dobijanju kredita, koje imaju akcionarska društva, svakako su veoma značajne.
Akcijski kapital ima prednosti u zahtjevima za kreditom kod banaka, prije svega zbog sigurnosti plasmana kredita, garantovanog velikim kapitalom akcionarskog preduzeća. Pored toga mogućnosti vraćanja kredita kod akcionarskih preduzeća nisu ograničene samo poslovnim uspjehom preduzeća, već se kredit može vratiti uvećanjem akcijskog kapitla ako u roku povraćaja preuzeće nema dovoljno sopstvenih sredstava; ili eventualnim pretvaranjem kredita u akijski kapital preko izdavanja nove tranše akcija koje bi se ustupale banci, odnosno kreditoru kao protivvrijednost za primljeni zajam.
Pored navedenih prednosti ili inpulsa koje akcijski kapital daje kapitalističkoj privredi usljed posebnog načina formiranja i mogućnosti povećanja, posebno treba istaći promene koje akcijski kapital unosi u funkciju i položaj industrijskog kapitala. Treba podsjetiti na to da je kod zajmovnog kapitala konstatovano razdvajnje kapital svojine od kapital funkcije. Zajmovni kapitalist ostao je nosilac funkcije svojine za koju je dobio kamatu, dok se kapitalist – preduzenik pojavljuje kao nosioc funkcije upravljanja kapitalom ova podjela funkcije još nije eliminisala kapitalistu iz funkcije preduzetnika u proizvodnji. Zajmoprimac je kapitalista koji se u svoje ime, na svoj rizik i za svoju korist bavi organizovanjem proizvodnje – pri čemu mu po pravilu, tuđi, pozajmljeni kapital služi kao dopuna sopstvenog kapitala. Prema tome, funkcija upravljnaja ostaje funkcija kapitaliste.