UPRAVLJANJE ZNANJEM

Kraj prošlog i početak ovog vijeka obilježile su značajne promjene u pretpostavkama planiranja i djelokrugu djelovanja strategijskog menadžmenta. Top menadžment se najprije suočio sa intenziviranjem dinamičnosti okruženja, a onda i sa sve većim kvantumom znanja koje je potrebno i raspoloživo, kako samoj organizaciji, tako i njenim konkurentima.
U ovakvim okolnostima u proces donošenja strategijskih odluka bilo je neophodno uključiti i svrsishodno upravljanje organizacionim znanjem. Imajući u vidu činjenicu da upravljanje znanjem zahtjeva ljude koji će biti nosioci čitavog koncepta, pred menadžere su postavljeni novi zahtjevi. Oni se ogledaju u povećanju individualnih kompetencija svakog menadžera lično, a zatim i ukupnih menadžerskih kompetencija organizacije na način koji omogućava uspješno upravljanje različitim tipovima znanja. Zapravo proces upravljanja znanjem u okviru organizacije i proces razvoja menadžerskih kompetencija su komplementarni i odvijaju se simultano.
U eri znanja značajne promjene se odnose i na promjenu potrošačke realnosti koja podrazumjeva sve sofisticiranije zahtjeve potrošača. Problem preduzeća nije kako da zadovolji tekuće potrebe već kako da predvidi buduće potrebe potrošača i da ih na odgovarajući način zadovolji. Upotreba visokih tehnologija, u generisanju proizvoda i usluga, zahtjeva permanentno ulaganje u opremu, ali i edukaciju zaposlenih. Smanjenje životnog ciklusa proizvoda stavlja pred preduzeće nove dualne zahtjeve: s jedne strane postoji pritisak da se vrijeme od inicijalne ideje do radne verzije proizvoda što više smanji, a s druge strane nalaze se narasli zahtjevi važećih standarda i pojedinih formalnih grupa o kvalitetu proizvoda.
Strategijski fokus preduzeća, koji je u ranijem periodu bio usmjeren na što bolje koncipiranje odnosa proizvod/tržište (pravi proizvod za pravo tržište), okrenut je resursima i sposobnostima koji su jedinstveni i mogu da stvore vrijednost, a istovremeno ih je veoma teško imitirati i multiplikovati.