Emocije i pamćenje

Emocije i pamćenje (Kognitivna psihologija)

Kao što se raspoloženja i emocije manifestiraju u ponašanju, tako se njihov uticaj odražava i na kognitivne procese, među kojima je dugoročno pamćenje dosad plenilo najveću pаžnju istraživača. Pamćenje je važno ne samo kao fenomen po sebi, već kao komponenta praktički svih procesa mišljenja: percepcija, socijalno prosuđivanje, rešavanje problema – svi zavise o dozivu i korištenju pohranjenih informacija. Iz toga sledi da ako emocije utiču na kodiranje, konsolidaciju i/ili doziv informacija iz pamćenja, te zaboravljanje, time utiču na ogroman dijapazon mentalnih procesa (Haviland-Jones i Lewis, 2000).

Postoji mnogo načina na koje emocije mogu uticati na pamćenje, a najpoznatiji fenomeni su:
a) ovisnost o emocionalnom stanju ili «state dependent memory» – odnosi se na pojavu da je dosećanje bolje kad se nađemo u istom emocionalnom stanju kao i kad smo materijal učili, s tim da pritom nije bitno o kojem se afektivnom svojstvu radi (Zarevski, 2002). Ucros (1989; prema Eysenck i Keane, 2000) je pregledao rezultate 40 objavljenih istraživanja ovog fenomena i pokazalo se da on nije jako izražen, već da postoji umerena tendencija boljeg pamćenja materijala kad se raspoloženje pri učenju poklapa s onim pri dosećanju, i da su efekti uopšte jači kad su ispitanici u pozitivnom raspoloženju i kad se ljudi nastoje setiti ličnih događaja, za razliku od materijala kojem nedostaje lični značaj.
b) podudarnost raspoloženja ili «mood congruity»- dosjećanje je najuspešnije kad se emocionalna obojenost materijala koji se uči skladna sa raspoloženjem ispitanika u vreme učenja. Tipična eksperimentalna procedura sastoji se u indiciranju određenog raspoloženja, nakon čega sledi učenje liste reči ili čitanje priče koja ima emocionalno obojen sadržaj (Eysenck i Keane, 2000). Nakon što se raspoloženje ispitanika vrati u normalu podvrgava se testu sećanja reči s liste ili sadržaja priče. Bower i sur. (1981; prema Eysenck i Keane, 2000) rabili su takav nacrt u istraživanju podudarnosti raspoloženja. Ispitanici su hipnozom inducirani u tužno ili sretno raspoloženje, a zatim su čitali priču o dva studenta, Jacku i Andreu. Jack je opisan kao vrlo depresivan i bezvoljan, zbog problema u akademskom životu, s djevojkom i u igranju tenisa, dok je Andre vrlo sretan , zato što mu se život odvija po planu u svim navedenim područima. Ispitanici su se više identifikovali sa likom čije se raspoloženje podudaralo s vlastitim, pa su zapamtili više informacija vezanih za taj lik.
c) podudarnost mišljenja ili «thought congruity» – ova pojava se može istraživati na više načina od kojih su dva najčešća. Prvi način je da se ispitanicima prezentira lista riječi sastavljenja od prijatnih i neprijatnih reči, zatim prolaze kroz postupke indukcije raspoloženja, a nakon toga se testira za sećanje. Pretpostavka je da će se ispitanici uspešnije sećati prijatnih reči ako su prošli indukciju u pozitivno raspoloženje, i obrnuto – indukcija u negativno raspoloženje rezultat je boljim sećanjem neprijatnih reči.

Druga metoda je da se ispitanike zatraži da se dosjete autobiografskih sjećanja nakon što su prošli postupak indukcije raspoloženja, s tim da se pretpostavlja da će pozitivna raspoloženja dovesti do većeg broja pozitivnih sjećanja, a negativna do većeg broja negativnih sjećanja (Eysenck i Keane, 2000).

Clark i Teasdale (1982; prema Eysenck i Keane, 2000) testirali su tom metodom depresivne pacijente u dva navrata, od kojih je u jednom dubina depresije bila veća nego u drugom, te je dobiveno više nesretnih sjećanja u situaciji izraženije depresije.

Koncept «strukture znanja» ili «baze znanja» zauzima središnje mjesto u strukturalnom modelu pamćenja. Termin «baza znanja» odnosi se na sve informacije koje se kroz životni vijek pohrane u pamćenje, tako da ovaj pojam najčešće podrazumijeva semantičko dugoročno pamćenje. Kognitivni psiholozi su, istraživajući bazu znanja te njena obilježja i sadržaj, razvili modele koji opisuju način na koji se koncepti u njoj reprezentiraju i organiziraju kako iz semantičkog tako i epizodičkog dugoročnog pamćenja (Barry i sur., 2005).

Mrežni modeli objašnjavaju bazu kao integriranu mrežu koja nastaje na osnovu asocijacija koje se uspostavljaju između raznih koncepata i karakteristika (koji se nazivaju «čvorovi», engl. «nodes»). Čvorovi reprezentiraju koncepte, događaje, ideje, odnose, a «pamćenje» se ostvaruje kad širenje aktivacije unutar mreže uzrokuje da informacije sadržane u čvorovima postanu pobuđene i svjesne (Bower, 1987; prema Barry i sur., 2005).

Prema tom Bowerovom modelu, neki čvorovi u semantičkoj mreži su «specifični emocionalni čvorovi» koji imaju izlazne veze za (pored ostalog) događaje koji su se desili kad je ta emocija bila osobito izražena. Na taj način, aktivacija emocionalnih čvorova unutar semantičke mreže može se proširiti kroz cijeli sustav pamćenja, vršeći «priming» za određene vrste pamćenja. Sličnim procesom, emocija se može pobuditi ako se događaj asociran s njenom pojavom aktivira u epizodičkom pamćenju.