Empatija

1. Uvod

Empatija dolazi od grčih riječi „empaso“ i „pathe“= što znači osjećaj ili uživljavanje.
Termin potiče iz estetike. Nemački filozof i psiholog Teodor Lips (Lipps) je uveo izraz uživljavanje (njem. Einfuhlung), u engleskom prevodu empatija, da bi njime označio “unošenje” (putem intuicije i motorne mimikrije) vlastitih stavova i osjećanja u neko umjetničko djelo ili prirodnu pojavu (natmuren oblak, vedar dan itd.).
Empatija podrazumijeva emocionalno stapanje osobe sa objektom svog estetskog doživljaja. Mada je za pojavu uživljavanja paradigmatična empatija u recepciji umjetničkog djela, po Lipsu, ova pojava je opštija i javlja se i van sfere umetničkog.

U psihologiji, termin se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Empatija predstavlja neposredno saznanje osjećanja, želja i namjera drugih ljudi, za razliku od simpatije koja podrazumijeva saživljavanje sa osjećanjima bliskih ljudi, saučestvovanje u emocionalnom stanju drugih. Npr. kada putem empatije otkrivamo strah ili bol drugog lica, mi prvenstveno znamo šta oni osjećaju, a kada preko simpatije doživljavamo ova osjećanja koja imaju nama draga lica (brat, sin, žena), tada i sami proživljavamo, osjećamo strah ili bol.

U psihoanalizi i psihoterapiji uopšte, empatija kao sposobnost da “budemo drugi” jeste nesvjesni kanal komunikacije terapeutovog predsvjesnog i nesvjesnog sa nesvjesnim pacijentom. Po Frojdu, empatija je derivat procesa identifikacije sa objektom. Neki klinički psiholozi razlikuju imitativnu i projektivnu empatiju. H. A. Mari (Murray) se zalaže za primjenu kritičke empatije u kliničkoj psihologiji.
(https://sh.wikipedia.org/wiki/Empatija,12.12.2015, 14:00 )

Neke od definicija empatije su:

– Empatija je nesvjesno znanje o tome što drugi osjeća. Ona pripada izvornim osobinama ljudske duše.
– Empatija je sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (npr. patnje, ugroženosti) na osnovi percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Uživljavanje npr. u socijalne uloge drugih.
– Empatija je osnovni preduvjet društvenosti, tj. socijalizacije.
– Empatija je jedini način kako je moguće steći bilo koje mišljenje o duševnom životu drugih.
– Empatija je emocionalno saznanje, zamjenička introspekcija, po Kohutu, empatija je mišljenje sebe u drugom.
– Empatija je, (prvenstveno je to kognitivni proces), intelektualno shvaćanje vlastitom “jastvu” stranih doživljaja u drugima, neka vrsta intelektualne identifikacije, praćena emocijama (koje nisu istovrsne onima koje doživljava osoba sa kojom se simpatizira.
2. Empatija

Možemo reći da je empatija spoznajno-emocijonalna sposobnost uživljavanja u položaj druge osobe i sagledavanje svijeta njezinim očima. Prema tome, empatija je veoma složena sposobnost koja uključuje intelektualnu i afektivnu sferu naše ličnosti. Dok pojedini autori, koji se bave proučavanjem empatije, naglašavaju više emocionalne elemente, dotle drugi na prvo mjesto savljaju kongitivne. Još od početka šezdesetih godina M.L. Hoffman bavi se proučavanjem empatije kao motiva altruističkog ponašanja. On pretpostavlja generičku determiniranost empatije kao medijatora altruističkog ponašanja, pri čemu empatija posjeduje emocionalnu, kongitivnu i motivacijsku komponentu (Hoffman, 1987).

„Empatija je sposobnost jedne osobe da uoči osjećanja, potrebe i želje drugih. To je sposobnost čovjeka da se stavi u položaj drugog i osjeti kako je to. Kako se povezuje sa roditeljima brižnošću pri odgoju, empatija je sposobnost shvatanja djetetovih emocija, potreba i želja, te mogućnost reagovanja na vaspitni način, zadržavajući u središtu pažnje dobrobit djeteta. Jedan dio empatije bavi se načinom na koji roditelji vaspitavaju svoju djecu. Kako se bude ophodilo s djecom, tako će djeca reaogovati na tuđu nevolju. Drugi dio empatije bavi se načinom na koji roditelji reaguju na osjećanje djece. Suosjećajne reakcije poštuju osjećanja i daju djeci do znanja da su njihove emocije prihvaćene“.
(Miller, 2000, str.32)
Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i načina kako reagirati na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi te razumjeti kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji.
Smatra se da je ona jedna od temeljnih emocija i da je izrazito važna za zdrav emocionalni i moralni razvoj. Uvijek postoje dvije razine:
– emocionalna i
– racionalna.
Dakle, mi osjećamo ono što osjeća drugi, ali sve to možemo racionalno razumjeti.
Empatija je preduvjet socijalizacije. Empatija kao takva, ne dopušta osjećaj tjeskobe jer ne potiskujemo osjećaje. Bitno je napomenuti kako empatija nije samo zamišljati kako je drugome. Empatija nužno uključuje i emocionalno povezivanje.
Iako brojne osobine nasljeđujemo putem gena, empatija se može učiti. To je vještina koja je prijekopotrebna u društvu i vještina koja se potiče i razvija, ovisno o okruženju u kojem živimo. Kao i inače, najbolji način za učenje je poznavanje emocija i uvid u ono što rade drugi, pružanje primjera.
(Bratanić,1993. Mikro-pedagogija, Zagreb, str. 61)
2.1. Kako se razvija empatija?
Neki naučnici vjeruju da se empatija počinje razvijati još dok su djeca veoma mala. Kada jednogodišnje dijete vidi uplakanog vršnjaka, najčešće će i ono zaplakati. Zbog ovog fizičkog oponašanja nevolje, vjerovalo se da djeca od drugih proživljavaju ista osjećanja. Dvogodišnja djeca postaju svjesnija odvojenosti od drugih i pokušavaju da utješe uplakano dijete
Do druge godine djeca počinju da uviđati da se osjećanja drugih razlikuju od njihovih i postaju osjetljivija na nagovještaj osjećanja druge djece. Kasnije u djetinjstvu uznapredovala empatija se pojavljuje kada djeca mogu vidjeti nevolju kod drugih i izvan trenutne situacije. U pubertetskom dobu, tinejdžeri mogu osjetitit emoatiju prema socijalnim slučajevima, i često svoju brigu demontsriraju načinom odjevanja, mitinzma i radom za dobrobit zajednice.

Kada je upitanju razvoj empatije kod djece i da li se empatija jednako razvija kod svakoga djeteta, lako je odgovoriti i objasniti da ne postoje dva indetična djeteta, tako da se ni kod dvoje djece empatija ne razvija podjednako.