Finansijska kriza na početku 21. vijeka

1. UVOD

Govoreći o krizi koja se desila, može se reći da je u pitanju sveukupna kriza savremene civilizacije zapada koja se prelila na sve djelove svijeta. To pogotovo važi u slučaju SAD-a, gdje je tzv. finansijska kriza počela i gdje je eskalirala u ekonomsku krizu koja se prelila u druge djelove svijeta pogotovo u one zemlje koje su imale isti ili sličan vrjednosni sistem, kao što je slučaj sa Velikom Britanijom. Ekonomisti često ističu da je nukleus svjetske ekonomske krize – kriza tzv. hipotekarnih kredita. Međutim, oni prećutkuju ili ne znaju da su zaposleni u bankama koji su davali te kredite, kao i zaposeleni u raznim revizorskim i rejting kućama često obmanjivali potencijalne korisnike tih kredita, ubjeđivali ih da oni mogu njih otplaćivati, iako su znali da to neće biti moguće. Dakle, zbog nemorala zaposlenih u bankama i rejting kućama, došlo je do tzv. hipotekarne krize.
Do nje je došlo i zbog sve veće nepravde u raspodjeli prihoda ostvarenim dinamičnim privrednim aktivnostima koja se ispoljava u simboličnom ili nikakvom rastu dohotka ogromnog procenta zaposlenih i istovremeno, enormnim rastom prihoda menadžera i vlasnika kapitala. U posljednjih dvadesetak godina, tj. prije i poslije prihvatanja tzv „reganomike“ u SAD-u i tzv. „tačerizma“ u Velikoj Britaniji, ekonomska nauka je u tim zemljama svesrdno propagirala ekstremni neoliberalni kapitalizam, koji je , kako ističu ekonomisti, imao vrlo ozbiljnu sistemsku grešku koja je morala dovesti do kolapsa tog tipa kapitalizma. Vrlo je vjerovatno da bi do kolapsa već došlo da nisu upumpani ogromni iznosi sredstava kako u sferu uslužnog, tako i u sferu proizvodnog sektora. Na žalost, ekonomska nauka u tim, ali i drugim zemljama imala je ogroman doprinos u enormnom propagiranju tog modela čije su osnovne karakteristike deregulacija privrednih tokova, isključenje države u sferi privrede, potpuna dominacija tržišta (tzv. „tržišni fundamentalizam“), maksimalna liberalizacija spoljnje trgovine (bolje reći uvoza), maksimalna liberalizacija stranih direktnih investicija, sveobuhvatna privatizacija i sl.
Umjesto kapitalizma u kome je dominirala kejnzova makroekonomska politika, na scenu je stupila politika koju su propagirali tzv. „momci iz čikaga“ na čijem je čelu bio čuveni nobelovac fridman. Njihovo učenje su prihvatili ronald regan i margaret tačer, a dosljedno su ih u tome sljedili klinton i bler, a do skora je to primjenjivao i gordon braun. I jedna od najutjecajnijih njemačkih filozofa jirgen habarmas s pravom ističe da je „društvano-darvinistički potencijal slobodnog tržišta i to se sada odražava ne samo na politiku prema društvu nego i na spoljnu politiku“. On ističe da su svi oni „izgleda povjerovali jedino da neoliberalizam predstavlja vrhunac svjetske mudrosti i da se eto, došlo do vječne istine“
U 1990.godini usvojen je, od strane MMF-a, svjetske bankei ministarstva za finansije sad-a, tzv. Vašingtonski sporazum koji propisuje 10 stavova koje bi zemlje latinske amerike trebalo da primjenjuju pri vođenju ekonomske politike ako pretenduju na dobijanje novih kredita. Nakon što je taj program praktično nametnut zamljama latinske amerike, ovih „deset božjih zapovjesti“ su nmetnute i zemljama u tranziciji i polovini postojećih zemalja. U njemu je bilo i dobrih preporuka, ali su dominirali privatizacija, liberalizacija spoljne trgovine i stranih direktnih investicija i deregulacija privrednih tokova. I kao što je rekao navedeni filozof habermas „centralna poruka tzv. Vašingtonskog koncenzusa glasi: „trickl dawn“, tj. Pustite da bogati postanu još bogatiji, a neke mrvice će onda već da stignu do siromašnih“.