FINANSIRANJE EMISIJOM VRIJEDNOSNIH PAPIRA

Iako je formalno pravno prilično uređena oblast i postoje sve pretpostavke i institucije sistema za finansiranje emisijom vrijednosnih papira kod nas to još uvijek nije čest slučaj.
Do sada je u FBiH uspješno završeno tek nekoliko emisija i to uglavnom za unaprijed poznatog kupca.
Za finansiranje obveznicama čak nisu do kraja ispunjene ni zakonske pretpostavke.
U sistemima razvijenih ekonomija ovo je jedan od najpopularnijih oblika prikupljanja sredstava za finansiranje kapitalnih investicija, akvizicija, modernizacije tehnologije, izgradnje infrastrukture i dr.

Naš cilj je da ukažemo na značaj finansiranja emsijom vrijednosnih papira, te predstavimo efekte koje može imati emisija na emitenta, kupca-vlasnika vrijednosnih papira, društvenu zajednicu i drugo.

2. POJAM I ZNAČAJ VRIJEDNOSNIH PAPIRA

2.1. Pojam vrijednosnih papira

Vrijednosni papiri predstavljaju pismene izjave koje omogućavaju ostvarivanje određenih imovinskih prava. Pri tome oni mogu predstavljati novčano ili realno potraživanje. Nasuprot takvoj najširoj definiciji, pod nazivom vrijednosnih papira se podrazumijevaju oni koji predstavljaju instrumente dugoročnog finansiranja poslovanja preduzeća i drugih pravih osoba. Radi se o raznim vrstama dionica i obveznica koje imaju razvijeno sekundarno tržište.
S druge strane vrijednosne papire možemo posmatrati kao obećanje da će se ustupljena sredstva vratiti i platiti određenu naknadu za njihovo korištenje (obveznice), odnosno da će se ustupljenim sredstvima racionalno gospodariti kako bi se ona uvećala i omogućila isplata rente na tako stečeni udio u preduzeću (dionice). Osiguranje interesa vlasnika vrijednosnih papira može se temeljiti na realnoj imovini (hipoteka), putem garancija trećih osoba, pa sve do ugleda firme i perspektive njenih projekata.
O snazi takvog osiguranja kao i o hijerarhijskom položaju koji osiguravaju takvi certifikati njihovim vlasnicima u raspodjeli finansijskog rezultata i udjela u likvidacionoj masi preduzeća zavisi rizik ulaganja u vrijednosne papire. Taj bi rizik trebalo uskladiti sa perspektivnim prinosom na ulaganje, kao i udjelom finansijera u kontroli i upravljanju firmom. Tu se po pravilu poštuje princip „veći rizik – veća prava ulagača”, dakle veći rizik pretpostavlja i veću perspektivnu profitabilnost kao i veća prava povodom kontrole poslovanja i upravljanja firmom.