Gradjansko procesno pravo zavrsni

1. DOKAZIVANJE

Dokazivanje u parnicnom postupku je onaj dio postupka u kome se potkrepljuju navodi iz tuzbe, protivtuzbe i odgovara na ove. To je cjelovit postupak ili preciznije postupak u postupku. Potkrepljivanje navoda i tvrdnji sastoji se u utvrdjivanju postojanja odnosno nepostojanja cinjenica ( odredjuju dogadjaj iz koga je posledica nastala, te provjeravaju stavove i opstepoznata pravila ). Dokazivanje kao logicka kategorija predstavlja proces misljenja u kome subjekt koji utvrdjuje neku cinjenicu na osnovu zakonitosti logike donosi zakljucak o njoj. Pod dokazivanjem ( u parnicnom postupku ) se podrazumijeva procesna aktivnost koja obuhvata niz parnicnih radnji procesnih subjekata koje idu za utvrdjivanjem istinitosti tvrdnji o cinjenicama koje su odlucne za primjenu prava. U okviru tih aktivnosti se izdvajaju sledece radnje: 1) predlog stranaka za izvodjenje dokazivanja 2) resenje o izvodjenju dokazivanja 3) podnosenje dokaznih sredstava od strane stranaka i pribavljanje istih od strane suda 4) ispitivanje dokaznih sredstava ili izvodjenje dokazivanja 5) ocjena rezultata dokazivanja. DOkazivanje je ukupnost radnji suda i stranaka i po pravilu se dokazuju sporne cinjenice, mada se mogu dokazivati i nesporne cinjenice ( kao predmet dokazivanj ) ako od njih zavisi prinudno-pravna zastita i ako zakon to nalaze. Dokazivanje se zasniva na dokazu. Pod dokazom u najsiriem smislu podrazumijeva se iskustveni ili misaoni podatak koji opravdava prihvatanje nekog suda; svaki dokaz implicira odredjenu sumnju.

2. Dokazna sredstva

Dokazna sredstva su stvari i lica koje sudu omogucavaju da saznaje i opaza o cinjenici, odnosno cijenicama koje su predmet dokazivanja, te o tvrdnjama i stavovima. Dokazna sredstva su: uvidjaj, isprave, svjedok, vjestak i saslusanje stranaka. Nase pravo ne rangira dokazna sredstva, mada nije iskljucena mogucnost rangiranja dokazne snage pojedinih dokaza u konkretnom postupku ( cini se zbog potrebe za dobrim sudjenjem ). Dokazna snaga predstavlja podobnost dokaznog sredstva, da u vecoj ili manjoj mjeri stvori kod suda uvjerenje o postojanju sporedne cinjenice. Izvodjenje dokaza predstavlja upotrebu dokaznog sredstva od strane suda u svrhu saznanja cinjenice, pojave ili okolnosti. Dokazivanje kao zavrsna radnja se svodi na ocjenu dokaza. U teoriji ima vise podjela dokaza. Prema cilju upotrebe se dijele na: 1) glavni dokaz 2) protivdokaz 3) dokaz o protivnom. Glavni dokaz je rezultat dokazivanja koji je doveo do uvjerenja da je istinita tvrdnja o osporenoj cinjenici, odnosno stavu. Ako se u postupku dokazivanja pokaze suprotno, od onog sto stranka tvrdi, onda je rijec o protivdokazu. Pod dokazom o protivnom se podrazumijeva obaranje zakonske pretpostavke ( pravilo naseg sistema su oborive pretpostavke – ima se smatrati istinom ono sto je u pretpostavci dok se ne dokaze suprotno ). Prema rezultatima dokazivanja dijele se na: potpune i nepotpune. Potpun dokaz je onaj koji kod suda stvara uvjerenje o istinitosti odredjene tvrdnje. Nepotpun dokaz je onaj koji je u mogucnosti da uvjerenje suda o istinitosti iznese tvrdnje dovede do stepena vjerovatnosti. S obzirom na odnos dokaza prema cinjenicama o kojima treba da pruze odredjena saznanja dokazi se dijele na: neposredne i posredne. Neposredni dokaz je onaj cije izvodjenje treba da potvrdi postojanje cinjenice od koje zavisi meritorna odluka. Posredni dokaz je onaj dokaz cijim izvodjenjem se utvrdjuje postojanje neke druge cinjenice koja moze logickim izvodjenjem da dovede sud do postojanja cinjenice od znacaja za sudjenje.

3. Ocjena dokaza

Dokazivanje se zavrsava ocjenom dokaza. Ocjena je svrha cijelog proces dokazivanja. Proces dokazivanja se razvijao u dva pravca: 1) zakonska ocjena dokaza 2) ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju. Pogledati pitanje Nacelo slobodne ocjene dokaza iz skripte za kolokvijum
4. PREDMET DOKAZIVANJA

Predmet dokazivanja su cinjenice odnosno skup svih cinjenica i to kako onih koje su iz spoljnog svijeta tako i onih koji su u ljudskoj svijesti, a odlucujuce su za utvrdjivanje istine u postupku, te stavovi i tvrdnje. Cinjenica predstavlja okolnost za koju pravna norma vezuje neko dejstvo, a koja je konkretno elementima ove ili one vrste, odredjena u vremena u prostoru. Pod okolnostima podrazumijevaju se dogadjaji ( pretpostavlja proslost ) ili stanja ( sadrzana mogucnost sadasnjosti – npr stanje zdravlja nekog lica ). Moguce je dokazivanje nepostojanja odredjene cinjenice ( tzv negativne cinjenice ). Predmet dokazivanja u parnicnom postupku mogu da budu opsta pravila ili stavovi iskustva do kojih se dolazi dugotrajnim posmatranjem zivotnih pojava koje je stekao covjek ili putem eksperimenata, a za koje se moze pretpsotaviti da ce vaziti i za ubuduce.