Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma-V. I. Lenjin

Uvod
Knjiga ”Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma” napisana je 1916. godine u Cirihu. Autor je od priručne literature na raspolaganju imao veoma malo knjiga, ali je kao osnovni oslonac poslužilo djelo o imperijalizmu Dž. A. Hopsona. S obzirom na vrijeme kada je nastalo ovo djelo , u vrijeme veoma rigorozne carske cenzure, autor je bio prinuđen da eventualne opaske svede na minimum, i da se okrene striktno teoretskoj analizi, naročito glede ekonomije.
Međutim, nekoliko godina kasnije, knjiga doživljava ponovno izdanje, sada slobodnije napisano, gdje se veoma jasno mogu vidjeti razlozi nastanka ovog djela, kao i njegovi osnovni ciljevi što se edukacije tiče. Naime, kako sam Lenjin naglašava, osnovni cilj ovog djela jeste da se na osnovu postojećih podataka vidi kakva je bila slika bilansa svjetske kapitalističke privrede u njenim uzajamnim odnosima početkom XX vijeka, neposredno pred početak prvog svjetskog imperijalističkog rata.
Lenjin se u ovom djelu osvrće na velike svjetske sile toga vremena. Analizira kapitalizam u svakoj od tih država, osuđuje imperijalizam i smatra ga samo ”predvečerjem socijalne revolucije proletarijata”.
Kratkim prikazom ovog djela, osvrnućemo se na svako poglavlje posebno, da bismo jasnije shvatili poruku autora, i zapravo razumjeli ovo djelo.

 
Koncentracija proizvodnje i monopoli
Činjenica je da je ubrzani proces razvoja industrije , zatim velika koncentracija proizvodnje u krupna preduzeća, osnovna odlika kapitalizma.
Autor za očigledan primjer razvoja kapitalizma uzima Njemačku. Iznosi podatke koji pokazuju da je u razmaku od par godina došlo do ogromnog porasta velikih preduzeća u Njemačkoj. Koncentracija proizvodnje je veoma jaka, rad u velikim preduzećima je mnogo produktivniji. Za jednu državu su krupna preduzeća sve, dok i milioni sitnih preduzeća ne predstavljaju ništa. Kao drugi primjer tu su neizostavne Sjedinjene Američke Države, u kojima je još veći porast konkurencije proizvodnje. U SAD-u, veliki je omjer između velikih i malih preduzeća. Naime, neuporedivo je veći broj preduzeća giganata u odnosu na ona sitna. Tada se može reći da koncentracija proizvodnje u ovom stanju prirodno vodi do monopola. Pa tako to pretvaranje konkurencije u monopol i jeste jedna od najvažnijih pojava u ekonomiji najnovijeg kapitalizma. Još jedan način stvaranja monopola na tržištu  predstavlja takozvana ”kombinacija”, odnosno sjedinjavanje raznih industrijskih grana u jednom preduzeću. Dakle, kombinovanom preduzeću osigurana je veća stabilnost stope profita, kombinacija omogućava tehnička usavršavanja, pa prema tome, donosi više profita u poređenju sa ”čistim” preduzećima. Iz ovih razloga pojedina preduzeća postaju sve krupnija, sve veći broj preduzeća iste branše ujedinjuje se u gigantska preduzeća, koja se oslanjaju na veliki broj banaka, i kojima u osnovi te banke i upravljaju. Koliko je koncentracija proizvodnje uzela maha pokazuje nam situacija u Engleskoj. Iako zemlja slobodne trgovine, ona postaje tržište sve većeg broja monopola. Ovaj novi kapitalizam se u Evropi javlja početkom XX vijeka, i to upravo nastankom monopola.

Banke i njihova nova uloga
Poznato je da osnovna uloga banaka jeste posredovanje kod plaćanja. Dakle, banke posluju kapitalom, pretvaraju nedjelatni novčani kapital u djelatni, odnosno u onaj koji donosi profit.
U doba razvijenog kapitalizma, banke nakon skromne uloge posrednika u plaćanju, stiču mnogo značajniju ulogu na tržištu, i prerastaju u svemoćne monopoliste. To pretvaranje mnogobrojnih ”skromnih posrednika” u monopoliste predstavlja jedan od osnovnih procesa prerastanja kapitalizma u kapitalistički imperijalizam. Baš kao i kod proizvodnih preduzeća, koncentracija se dešava i u bankarskom poslovanju, samo u drugačijem obliku. Ovdje dolazi do koncentarcije kapitala. Velike banke potiskuju male, a samo u nekoliko velikih banaka skupljena je skoro polovina svih uloga. (Krajem 1913. G. Šulce Gevernic je procijenio uloge devet velikih berlinskih banaka na 5,1 milijardu maraka od ukupne sume od oko 10 milijardi). U ovakvoj situaciji male banke su primorane da se ”priključe” velikim i tako bivaju potčinjene i samo dio tog velikog koncerna. Ovakve pojave se nedvosmisleno mogu okarakterisati kao centralizacija, odnosno pojačavanje uloge, značaja, moći monopolističkih giganata. Dakle, u svim kapitalističkim zemljma, uz svu raznolikost bankarskog zakonodavstva, banke mnogostruko pojačavaju i ubrzavaju proces koncentracije kapitala i stvaranja monopola. Zamjena starog kapitalizma u kome vlada slobodna konkurencija, novim kapitalizmom u kome vlada mnopol, ogleda se i u tome što opada značaj berze. Nova krilatica je: ”Svaka je banka berza”, koja samo potkrepljuje iznesene činjenice. Drugim riječima, stari kapitalizam, zajedno sa svojim bezuslovnim regulatorom, berzom, odlazi u prošlost.