PROGRAMSKI JEZICI ZA MOBILNE APARATE

Danas je komunikacija postala sinonim za mobilne telefone. Vidljivi su u bilo koje doba i gotovo na svakom mjestu, mobilni telefoni su svojevrsni dijelovi „dnevne garderobe” i nezamjenljiv poslovni alat. Bilo da se isključivo koriste za komunikaciju, razgovore i razmjenu kratkih poruka, ili i za naprednije primjene, poput prenosa podataka, povezivanja i surfanja po internetu, ovi aparati su samo mali dio sistema mobilne telefonije bez koga bi njihova primjena bila svedena na nivoe adresara, podsjetnika ili naprava za igranje. Iza mobilne telefonije stoji vrlo složena tehnologija, ali što je tehnologija manje primjetna, smatra se zrelijom tj. bitno je da korisnici mobilnih telefona ne moraju da razmišljaju šta je u pozadini njihove komunikacije i poslovanja pomoću mobilnih telefona.

Razvoj mobilne telefonije je izuzetno brz i dinamičan. Prije samo petnaestak godina mobilni telefon se koristio za razgovor ili za slanje SMS-a, danas za download-ovanje muzike, slika, itd. Mobilna telefonija sve više ide u multimediju, kompatibilnost sa ostalim sistemima, razvoj drugih zanimljivih sadržaja najrazličitijih vrsta. Jedan od osnovnih akcenata u razvoju mobilne telefonije je stavljen na razvoj brzine prenosa podataka. Prava snaga mobilne telefonije leži u razvoju i mogućnosti ponude raznih servisa velikom broju korisnika, u čemu pored mrežnih učestvuju i složeni hardversko-softverski sistemi. Aplikacije smještene na serverima ogromne snage upravljaju velikim brojem informacija koje, ukratko, integrišu tehnološki i poslovni sistem. Sistem mobilne telefonije je jedan složen i kompleksan sistem.

Procvat mobilnog poslovanja dogodio se pojavom WAP (Wireless Protected Area) tehnologije za mobilni pristup internetu u drugoj generaciji mobilne tehnologije. Sa 2000. godinom javlja se GPRS tehnologija (General Packet Radio Service), mogućnost paketskog prenosa podataka i stalne mrežne konekcije. Nekoliko godina nakon, javlja se treća generacija mobilne tehnologije koja omogućava širokopojasni pristup Internetu, mogućnost mobilnog prenosa različitog višemedijskog sadržaja, usluge utemeljene na geografskoj poziciji mobilnog korisnika, usluge zavisne o vremenskoj domeni, itd (tehnologije GPS- Global Positioning System i Wi-Max – Worldwide Interoperability for Microwave Access).

Prva tačka sistema sa kojom se mobilni telefon susreće i preko koje ulazi u sistem mobilne telefonije je bazna stanica. Preko antena baznih stanica i primopredajnika signal sa mobilnog telefona ulazi u sistem mobilne telefonije i dalje prolazi kroz ostale dijelove mreže. Bazne stanice su raspoređene tako da pokrivaju teritoriju i da obezbjede određeni kapacitet na datoj teritoriji. One se dalje preko kontrolera vezuju na komutacione centre (MSC – Mobile Switching Centre). Komutacioni centri suštinski predstavljaju srce mobilne telefonije jer od njih dalje ide veza ka komutacionim centralama, bilo da su to tranzitne centrale, fiksne centrale, međunarodne ili mobilne centrale. Komutacioni centar sadrži podatke o korisnicima koji se u datom trenutku nalaze na teritoriji pokrivanja tog komutacionog centra. Dakle, u procesu jednog najobičnijeg telefonskog poziva ili razmjene kratkih poruka može da učestvuje i veći broj baznih stanica, njihovih kontrolera i komutacionih centara. Ove komponente međusobno „komuniciraju”, preuzimaju brigu o signalu korisnika i čine da mu servisi budu dostupni na mjestu na kome se trenutno nalazi i nevezano za to da li poziva fiksni ili mobilni telefon.

2. MOBILNI TELEFONI I PDA UREĐAJI

• Prva generacija

Prva generacija mreža mobilnih telefona su bile najraniji sistemi mobilnih telefona koji su se razvili, bili su analogni i koristili su se isključivo za razgovore. Ove mreže su imale nizak kapacitet saobraćaja, nepouzdanu predaju, loš kvalitet zvuka i lošu bezbjednost (Slika 1). Sistemi prve generacije imali su dosta nedostataka kao što su: skromne karakteristike u pogledu kvaliteta signala, mali kapacitet, ograničena zona pokrivanja, nekompatibilnost između pojedinih sistema u različitim zemljama itd. Početkom devedesetih godina postalo je jasno da različite analogne mreže ne mogu više opstati pod pritiskom sve većih zahtijeva korisnika za većim kapacitetom, kvalitetnijim signalom i dodatnim uslugama.

Slika 1. Mobilni telefon 1. Generacije

• Druga generacija

Sistemi druge generacije su zasnovani na digitalnoj tehnologiji i u odnosu na prvu generaciju imaju mnogo bolje karakteristike (Slika 2). Prednosti digitalog prenosa ogledaju se u sljedećem: potreban je manji odnos signal/šum za isti kvalitet govornog servisa, omogućen je veći kapacitet sistema, kompatibilnost sa digitalnom fiksnom mrežom, itd. Ostvaren je bolji kvalitet zvuka, a takođe je postalo moguće uvesti širok spektar servisa integrisanih sa govornim servisom kao npr. transfer podataka malim brzinama. Veliki značaj kod sistema druge generacije ima standardizacija. Tako, na primer, u Evropi je razvijen jedinstven GSM (Global System for Mobile Communications) sistem koji je zamijenio veliki broj različitih sistema prethodne generacije. Druga generacija mobilne telefonije je digitalna.

Slika 2. Mobilni telefon druge generacije

Sa ovom generacijom polako dolazi do razdvajanja tehnologija u Evropi, SAD i Japanu. Jedan pravac razvoja bila je modifikacija postojeće analogne AMPS mreže dok je razvoj potpuno novog sistema dao bolje rezultate i postao svjetski “de facto” digitalni standard. Kada se govori o mrežama druge generacije pominju se tri glavna standarda. Prvi od njih je TDMA (Time Division Multiple Access) i korišćen je za dogradnju analognih sistema. Drugi sistem je pod imenom CDMA (Code Division Multiple Access). Ovi sistemi su upotrebljeni za nadogradnju i proširenje postojećih analognih mreža i instaliranje novih digitalnih sistema. Treća vrsta digitalnih sistema, pomenuti de facto standard druge generacije, jeste GSM (Global system for Mobile Communications). Ovaj standard propisao je evropski institut za telekomunikacione standarde (ETSI – European Telecommunications Standard Institute). Broj korisnika ovog standarda iznosio je krajem 1998. godine 120 miliona, u više od 320 mreža. Danas GSM ima više od 600 miliona. Preko 70 odsto svih mobilnih telefona u svijetu su GSM tehnologije i zapravo svaki deseti stanovnik na planeti Zemlji ima GSM mobilni telefon. Mreže druge generacije su, s obzirom na svoju digitalnu prirodu, omogućile da se pored digitalizovanog glasa šalju i druge vrste podataka. Zahvaljujući tome GSM nudi čitav niz dodatnih servisa, od kojih su najpoznatiji sistem kratkih poruka (SMS) i prenos podataka za računar. Dakle i sa ovim mrežama moguće je prenositi Internet pakete, ali je to ograničeno na brzinu od 9,6 Kbita u sekundi, što je jedva dovoljno da se provjeri e-mail i skupo je za krajnjeg korisnika.

• Međugeneracijska tehnologija ili 2,5 G

Od pojedinih tehnologija očekuje se da naprave prostor za 3G tako što će premostiti tehnološki jaz između druge i treće generacije dok 3G tehnologija ne bude spremna. Takođe, neke od pratećih tehnologija koje bi trebale da se koriste i kod 3G kasne sa izlaskom na tržište, a neke nisu uspjele da ostvare željeni upliv na postojeće tržište koji bi ubrzao dolazak 3G. Skup ovih međugeneracijskih tehnologija nazvan je 2,5G a glavni predstavnik je GPRS (General Packet Radio Service). Ova tehnologija omogućava da se postojeće GSM centrale prošire tako da korisnici, sa uređajima koji podržavaju GPRS, mogu imati pristup Internetu brzinama koje dostižu 160 Kbit/s. GPRS je ključna tehnologija tzv. 2,5G ili 2+G i najvažniji preduslov za razvoj 3G tehnologije. GPRS sistem za paketski prenos podataka predstavlja prelaznu fazu u evoluciji ka trećoj generaciji mobilnih sistema. GPRS korisnicima GSM mreže omogućava jednostavniji pristup paketskim mrežama i Internetu. Korisnici GPRS-a pored kraćeg vremena pristupa dobijaju i veći protok podataka.

• Treća generacija

3G je skraćenica od tehnologija treće generacije mobilnih telefona (Slika 3). Servisi koji karakterišu 3G omogućavaju da se u isto vrijeme prenose glasovni (telefonski poziv) i neglasovni podaci (npr. download informacija, razmjena elektronske pošte i instant poruke). Najveća karakteristika 3G je video razgovor. Svjetsko širenje 3G mreža je odloženo u nekim zemljama usljed prevelikih troškova iznajmljivanja dodatnog spektra frekvencija. U većem dijelu sveta 3G mreže ne koriste iste radio frekvencije kao 2G, što postavlja zahtjev mobilnim operaterima da naprave potpuno nove mreže i zakupe potpuno nove frekvencije. 3G mreža daje korisnicima ekstremno brz prenos podataka. Omogućava transmisiju 384 Kbps za mobilne sisteme i 2 Mbps za stacionarne sisteme. Korisnici treće generacije mogu da očekuju veći kapacitet i poboljšanu efkasnost spektruma, koje ce im omogućiti da pristupe globalnom romingu između razlicitih 3G mreza.

Slika 3. Mobilni telefon treće generacije

• Četvrta generacija

4G je skraćenica za četvrtu generaciju mobilnih komunikacionih sistema (Slika 4). Ne postoji tačna definicija, šta je 4G, međutim mogućnosti 4G se mogu sumirati u jednoj rečenici. 4G će biti potpuno integrisani sistem sistema i mreža mreža zasnovan na IP, koja sadrži splet žičanih i bežičnih mreža kao i računarske, komunikacione i druge tehnologije koje će biti sposobne za protoke od 100Mbps i 1Gbps, u kućnim kao i spoljašnjem okruženju visoke bezbjednosti, koje pružaju bilo kakvu uslugu bilo kad, bilo gde po pristupačnoj cijeni i jednoj tarifi. 4G nije samo jedna tehnologija ili standard već zbir tehnologija i protokola koji omogućavaju najveću propusnu moć i najniže moguće troškove bežične mreže.

Kako bi obezbjedila kvaitet usluge i zahtjevane protoke koje traže buduće aplikacije

kao što je bežični pristup širokog pojasa, MMS, video chat, mobilni TV, HDTV i

drugi, radne grupe za 4G su definisale sledeće osobine za standard 4G komunikacionih

bežičnih mreža:

• Spektralno efikasan sistem;
• Visok kapacitet mreže;
• Obezbjeđen protok od 100Mbps pri visokim brzinama i 1Gbps pri stacionarnim uslovima;
• Protok podataka od najmanje 100Mbps između bilo koje dvije tačke na svijetu;
• Glatka predaja između različitih mreža;
• Pristupnosti i globalni roming između različitih mreža;
• Visok kvalitet usluge za sljedeću generaciju multimedijalne podrške (real time, real time audio, high speed data, HDTV video content, mobile TV) ;
• Interoperabilnost sa postojećim bežičnim standardima;
• Sveobuhvatni IP sistem.

4G sistem bi trebalo da dinamično dijeli i koristi mrežne resurse i da uspostavi minamalne zahtjeve svim 4G korisnicima.

Slika 4. Mobilni telefon četvrte generacije

PDA uređaji (PDA –Personal Digital Assistant, poznat i pod nazivom palmtop) su džepni računarski uređaji.Prvobitno su bili zamišljeni kao elektronska verzija džepnog podsetnika (PIM-Personal Information Manager). Kod savremenih PDA uređaja je moguće instalirati dodatne aplikacije, koristiti programe za obradu teksta, tabelarne kalkulacije, čitanje elektronskih knjiga ili pregled multimedije.Savremena verzija PDA uredjaja su tablet računari.[1]

Slika 5. PDA uređaj i tablet računar

• 5 G…..najnovija generacija

U 5G ničega nema pet – 5 u G jednostavno znači peta generacija, odnosno peta generacija mobilne tehnologije. 3G je bila treća generacija, 4G je bila četvrta, a 2019. godina donijela je petu.

Lako je upasti u zamku i podcijeniti koliko će zapravo brza biti 5G mreža. Najznačajnija razlika će biti smanjena latencija ili brzina prenosa signala sa jednog na drugi uređaj. Kako bismo ilustrovali ovu sliku – latencija 3G mreže iznosila je 100 milisekundi, 4G mreže 50 ms, dok je očekivana latencija 5G mreže 1 ms.Ovo će se posebno odraziti na gejming industriju. Brzina prenosa podataka putem 5G mreže će biti toliko velika da će vrijeme odlaganja biti redukovano do nivoa nepostojanja. Kaži zdravo čekanju – sa ovakvom brzinom prenosa podataka igranje igrica na telefonu biće sve što očekuješ od gejming iskustva. Ako misliš da je Fortnite u vožnji gradskim prevozom kul, nisi ni svjestan šta te očekuje.”Mreža koja obara s nogu” [2]

3. PROGRAMSKI JEZICI

Programski jezik je bilo koji od vještačkih jezika kojim je moguće dati detaljne instrukcije računaru, što su specifikacije za izračunavanje ili algoritam. Te instrukcije se mogu izvršavati direktno kada su ugrađene u računar u posebnom obliku koji je odredio proizvođač, tzv. mašinski jezik, posle jednostavnog procesa zamjene izražene u odgovarajućem asemblerskom jeziku, ili posle prevođenja iz nekog jezika višeg nivoa. Mašinski i asemblerski jezici su jezici niskog nivoa, koji zahtijevaju od programera da se posveti upravljanju svim aspektima vezanim za čuvanje podataka i operacije nad njima. Na drugom kraju nalaze se jezici visokog nivoa, koji su bliži prirodnom jeziku i oslobađaju programera brige o tim stvarima, takođe su čitljiviji i daleko lakši za pisanje programa.

Programski jezici se, prema načinu opisivanja rada programa, dijele na funkcijske (Lisp, Scheme), proceduralne (C, Paskal, Bejzik), sekvencijalne i objektno-orijentisane (Java, Ada), strukturalne (SQL) i mnoge druge. Programski jezici po ovoj podjeli mogu biti i mješoviti, tj. da dozvoljavaju različite paradigme u okviru istog programa, te npr. C++} dozvoljava i objektno-orijentisani i proceduralni pristup, štaviše proceduralni pristup je neophodan pri definiciji početne tačke programa u funkciji main.

Neki, mada ne svi, autori ograničavaju termin „programski jezik” na one jezike koji mogu da izraze sve moguće algoritme. Svojstva koja se obično smatraju važnim za konstituciju programskog jezika obuhvataju:

Funkcija i cilj

Računarski programski jezik je jezik koji se koristi za pisanje računarskih programa, čime su obuhvaćeni računar koji izvodi neku vrstu računanja ili algoritam i moguće kontrolu spoljašnjih uređaja kao što su štampači, diskovi za čuvanje podataka, roboti, i tako dalje. Na primjer, PostScript programe frekventno prave drugi programi radi kontrole računarskog pritera ili displeja. Generalnije, programski jezik može da opiše računanje na nekoj, možda apstraktnoj, mašini. Generalno je prihvaćeno da kompletna specifikacija za programski jezik obuhvata opis, često idealizovani, mašine ili procesora za taj jezik. U većini praktičnih scenarija, programski jezik je vezan za računar; konsekventno, programski jezici se obično definišu i proučavaju na taj način.Programski jezici se razlikuju od prirodnih jezika po tome što se prirodni jezici jedino koriste za komunikaciju među ljudima, dok programski jezici isto tako omogućavaju ljudima da komuniciraju instrukcije mašinama.

Apstrakcije

Programski jezici obično sadrže apstrakcije za definisanje i manipulisanje strukturama podataka ili kontrolisanje izvršnog protoka. Praktična neophodnost da programski jezik podržava adekvatne apstrakcije je izražena principom apstrakcije, koji se ponekad formuliše kao preporuka programeru da na odgovarajući način koristi takve apstrakcije.

Izražajna moć

Teorija izračunljivosti klasifikuje jezike po proračunima koje su sposobni da izraze. U svim jezicima koji su potpuni u Tjuringovom smislu može se implementirati isti set algoritama. ANSI/ISO SQL-92 i Charity su primeri jezika koji nisu Tjuringov potpuni, mada se često nazivaju programskim jezicima.

Jezici za obilježavanje kao što su XML, HTML, ili troff, i koji definišu struktuirane podatke, obično se ne smatraju programskim jezicima. Programski jezici mogu, međutim, da imaju zajedničku sintaksu sa jezicima za obilježavanje, ako je računarska semantika defininsana. XSLT, na primer, je Tjuringov kompletan XML dijalekat. Štaviše, LaTeX, koji se uglavnom koristi za struktuiranje dokumenata, isto tako sadrži pun Tjuringov kompletan podskup.

Termin računarski jezik se ponekad koristi sinonimno sa programskim jezikom. Međutim, upotreba ova dva termina varira među autorima, a postoje razlike i u pogledu njihovog tačnog opsega. Jedan oblik upotrebe opisuje programske jezike kao podskup računarskih jezika. U tom smislu, jezici koji se koriste u računarstvu sa različitim ciljevima nego što su izražavanja računarskih programa generalno su namenski dizajnirani računarski jezici. Na primer, jezici za obilježavanje se ponekad nazivaju računarskim jezicima da bi se naglasilo da oni nisu namjenjeni da se koriste za programiranje.

Jedno alternativno gledište na upotrebu jezika smatra programske jezike teoretskim konstraktima za programiranje apstraktnih mašina, a računarske jezike njihovim podskupom koji se izvršava na fizičkim računarima, koji imaju konačne hardverske resurse.Džon Rejnolds naglašava da su jezici sa formalnom specifikacijom u istoj mjeri programski jezici koliko su i jezici namjenjeni izvršavanju. On isto tako smatra da su tekstualni, pa i čak grafički unosi, koji utiču na ponašanje računara programski jezici, uprkos činjenice da oni obično nisu Tjurinški kompletni, i napominje da je ignorisanje koncepata programskih jezika razlog postojanja mnogih nedostataka u ulaznim formatima.[3]

Popularnost

Već i ptice na grani znaju da su programeri veoma traženi ovih dana i da je njihovo poznavanje programskih jezika od neprocenjive vrijednosti. Poznavanje različitih programskih jezika nije ništa posebno za naše inženjere, ali osnovno poznavanje programskih jezika može biti korisno i onima koji ne planiraju da postanu gospodari kodiranja.

Usvajanje nekih opštih znanja iz programiranja može biti višestruko korisno. Omogućava vam da bolje procijenite svoje poslovne potrebe, da bolje procijenite novozaposlene ili da se bolje sporazumjevate sa kolegama inženjerima Naravno, zarade programera kod nas, ali pogotovu u cijelom svijetu mogu vas lako navesti da razmislite o svom budućem zanimanju.

[4]                                        Slika 6.

Lista 10 jezika koje programeri najčešće koriste:

• Java

Java je najbolji izbor, kao jedan od najpopularnijih programskih jezika. Koristi se za izgradnju server aplikacija za video igre i mobilne aplikacije. Ujedno i kamen temeljac za razvoj Android aplikacija, što ga čini miljenikom velikog broja programera. Sa svojim  mantrom (pisati jednom, izvoditi bilo gde), dizajniran je da bude prenosiv i lako pokretljiv sa više softverskih platformi.

• Python

Postoji Python okvir za skor bilo šta: od web aplikacija do analize podataka. Za Python se često kaže da je jedan od najlakših jezika za učenje zbog svojih jednostavnih sintaksi. Popularnost Pythona je, između ostalog posledica investicija koje je Google ulagao tokom posledenje desenije. Jedna nedavna studija je pokazala da je Python jedan od najzastupljenijih programskih jezika u američkim školama. Da li ste znali da su aplikacije poput Instagram-a i Pintrest-a ispisane uz pomoć ovog jezika?

• C#

C# je primarni jezik za razvoj na Microsoft platformama i servisima. Bez obzira da li pravite modernu web aplikaciju koristeći Azure ili.NET, aplikacije za Windows uređaje ili moćnu desktop aplikaciju za sopstvene potrebe, C# je najbrži način da iskoristite sve što Microsoft ima da ponudi. Želite i da se igrate? Popularni Unity, za razvoj igrica koristi upravo C# programski jezik.

• PHP

PHP (ili ako vas baš interesuje Hypertext Preprocessor) se često koristi u kombinaciji sa dinamičkim masivnim podacima na sajtovima i razvojem aplikacija. PHP zajedno sa bazama podataka kao što je MySQL predsatvlja esencijalani alat za izgranju web aplikacija. Pruža veliku moć i predstavlja samo srce orgomnih sajtova kao što su WordPress i Facebook. Ono što je fenomenalno kod PHP-a je to što predstavlja open-source jezik pa postoji gomilu besplatnih pre-instaliranih modula koje možete prisvojiti i modifikovati, kako biste dobili najbolje rezultate. PHP takođe možemo svrstati u spektar lakših jezika, zahtijevajući od programera da jednostavno embenduju (ugrade) kod u HTML. Svaki ambiciozniji programer bi trebalo da “tečno govori” PHP.

• SQL

Podaci su masivni, ima ih svuda i predstavlja poseban izazov. SQL (Structured Query Language) vam pruža mogućnost da pronađete preciznu informaciju na veoma brz i pouzdan način. Koristeći SQL možete veoma lako i brzo da pretražite i izdvojite informacije iz velikih i kompleksnih baza podataka. Svaka aplikacija ima bekend bazu podataka, a SQL pomaže da stupite u interakciju sa onim “najslađim” podacima.

• C++

Kada je potrebno da se direktno povežete sa hardverom i kako biste izvukli maksimum snage iz procesora, C++ predstavlja savršen izbor za razvoj moćnih desktop softvera, hardverski ubrzanih igara, memorijski zahtjevnih desktop aplikacija, konzola i mobilnih uređaja. Ono što je još bitno za C++ je to što postoji dosta kompajlera, te C++ možete koristiti za kodiranje skoro svuda.

• Ruby

Ukoliko želite da svoj projekat lansirate u rekordnom roku ili prototip nove ideje za vašu sljedeću web aplikaciju. Ruby (Ruby on Rails) je svoju popularnost stekao zbog jednostavnosti i svoje moći u sferi razvoja web aplikacija.

• Objective-C

Objective-C je programski jezik koji stoji iza iOS aplikacija. Dok je prošle godine sva pažnja bila usmjerena na novi Apple jezik Swift, Ojective-C je još uvek idealna polazna tačka za one koji žele da izgrade aplikacije za iPhone i iPad. Uz Objective-C i zvaničnim Apple-ovim razvojnim alatom XCode, veoma brzo ćete se naći u App Store-u.

• Swift

Swift, iako veoma mlad programski jezik – privukao je poglede i tastature developera jer omogućava da na brz, lak i nov način razviju programe za Apple operativni sistem. Velika snaga i prijateljskia sintaksa jezika Swift omogućava svim Mac korisnicima da naprave svoju novu iOS aplikaciju.

• Perl

Da li je Perl ezoteričan? Da. Da li je to zbunjujuće? Jeste. Da li je ovaj jezik ključna komponenta sajber bezbjednosti? Naravno. Perl je osnaživao web od samih početaka, ali je i dalje jedan od najvažnijih instrumenata za većinu IT profesionalaca.

Na ovoj listi su se mogli naći i drugi jezici poput: JavaScript-a (nema veze sa Javom), C, Visual Basic-a, i mnogih drugih.

[1] www.mobihobi.com

[2] https://www.samsung.com/rs/explore/brand/what-is-5g-and-how-will-it-affect-your-life/

[3] https://sr.wikipedia.org/sr-ec/

[4] https://i0.wp.com/pcpress.rs/wp-content/uploads/2015/08/Tesla-M8-6.png