Komuniciranje u menadžmentu

Sveprisutnost komunikacije zahtijeva usmjeravanje naše pažnje prema usavršavanju komunikacijskih vještina. Svakodnevno smo u interakciji s ljudima i izuzetno je važno što kažemo i kako to kažemo. Vještina komunikacije određuje nas u privatnom i društvenom kontekstu na način da oblikujemo sebe kao jedinstvenu individuu. Stoga se s velikom sigurnošću može reći da je umijeće komuniciranja presudno za naš osobni i profesionalni život.
Da bismo to pojasnili, korisno je prisjetiti se da učinkovitom komunikacijom odnosi s drugima postaju kvalitetniji, što nas u konačnici čini sretnijima i zadovoljnijima. Ipak, komunikacija je spontan i složen proces, čija uspješnost zahtijeva razumijevanje značenja poruke svih sudionika.
Suvremeno poslovanje nezamislivo je bez komunikacije. Vrlo je bliska povezanost procesa menadžmenta i aktivnosti komunikacije. Svakodnevnom korespondencijom unutar i izvan organizacije utječemo na organizacijsku uspješnost. Svi komunikacijski tokovi unutar i izvan organizacije moraju djelovati kao djelotvorno sredstvo u razmjeni informacija. To znači da organizacija mora komunicirati tako da potiče i motivira svoje zaposlenike, ali isto tako mora osigurati i razmjenu informacija s njenom okolinom. To je osobito važno u kriznim situacijama i fazama kriznog djelovanja.
Komunikacija (lat. communicatio: priopćivanje, razgovor) je proces dijeljenja informacija između dvije ili više osoba, preko izabranog kanala prijenosa i mora biti shvaćena od strane primatelja.1
Svaki čin čovjekova ponašanja, kao reakcija na nešto ili nekoga, već je komunikacija, jer svaka gesta nosi neku (neverbalnu) poruku. Kako ponašanje nema svoje suprotnosti, ne može se »ne-ponašati«, tj. ne može se ni »ne-komunicirati« (Paul Watzlawick, 1969); i šutnja je komunikacijski čin.