Mentalni poremećaji tipični za razvojni period starosti

Sažetak

Mentalne poremećaje prouzrokuje složena interakcija genetskih, bioloških, okolinskih faktora i faktora ličnosti.Oni se mogu javiti kod ljudi različitih starosnih doba, stepena obrazovanja, nivoa prihoda i iz različitih kultura.Za svaku dob je karakteristična određena vrsta poremećaja, pa tako da se u starijoj dobi najčešće javljaju depresija i organski moždani poremećaji. Najčešća posljedica depresije je samoubojstvo, a stopa samoubojstva najveća je u starosnoj dobi dok gledano sa geografskog aspekta varira od države do države. Moždani poremećaji mogu biti akutni – koji su posljedica raznih fizičkih ozlijeda, te hronični – od kojih su najpoznatiji: Alzheimerova bolest i multiinfarktna demencija. Alkoholizam i zloupotreba lijekova često se povezuju sa mentalnim poremećajima. Terapije, za sve vrste poremećaja, uključuju lijekove, elektrokonvulzivnu terapiju i psihoterapiju. Ključne riječi: depresija, psihopatologija, psihoaktivne tvari, samoubojstvo, psihoterapija 3

Uvod

Mentalno zdravlje označava prilagođenost stvarnom svijetu i djelovanje u skladu sa istim, dok s druge strane možemo zaključiti da mentalni poremećaji podrazumijevaju neprilagođenost i neadaptivno ponašanje.Postavljaju se pitanja:

• šta su mentalni poremećaji?
• šta ih uzrokuje? i
• kod koga se javljaju?

Mentalni poremećaji karakterišu se izmjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili nekom kombinacijom ovih elemenata), koji su udruženi sa nelagodnošću i poremećenim funkcionisanjem, najčešće tokom dužeg vremenskog perioda. Simptomi mentalnih poremećaja variraju od blagih do veoma ozbiljnih, što zavisi od vrste mentalnog poremećaja, same osobe, njene porodice i socioekonomskog okruženja.Tokom života, svaka osoba iskusi osjećanje izolovanosti, usamljenosti ili emocionalne nelagodnosti. Ovo su, najčešće, normalne, kratkotrajne reakcije na teške situacije, prije nego simptomi mentalnih poremećaja. Ljudi uče da izlaze na kraj sa teškim osjećanjima, kao što to čine i sa teškim situacijama. Međutim, u nekim slučajevima, trajanje i jačina bolnih osjećanja ili izmjenjenih obrazaca mišljenja mogu ozbiljno uticati na svakodnevni život osobe. Uobičajeni odbrambeni mehanizmi više nisu dovoljni, i ovim ljudima može postati potrebna pomoć da povrate ravnotežu i da se vrate na nivo punog funkcionisanja.Mentalno zdravlje je bitno za svakodnevni život, isto koliko i fizičko zdravlje. Naime, oni su u interakciji. Osobe sa tjelesnim zdravstvenim problemima često osjećaju napetost ili neraspoloženje. Osobe sa mentalnim poremećajima često razvijaju tjelesne simptome ili bolesti (npr. gubitak tjelesne težine). Uopšte, osjećanja, stavovi i misaoni obrasci snažno utiču na doživljavanje sopstvenog tjelesnog zdravlja ili bolesti, i mogu uticati kako na tok bolesti tako i na uspješnost liječenja.Takođe treba znati da se više mentalnih poremećaja mogu javljati i zajedno. Na primjer, osoba može istovremeno biti depresivna i imati neki od anksioznih poremećaja.Istraživanja ukazuju na to da su mentalni poremećaji rezultat složene interakcije genetskih, bioloških faktora, kao i faktora ličnosti i sredine. Međutim, mozak je završni put za kontrolu ponašanja, razmišljanja, raspoloženja, a veze između specifičnih vidova izmjenjenog moždanog funkcionisanja i pojedinih mentalnih poremećaja nisu u potpunosti razjašnjene.Kod većine mentalnih poremećaja uočeno je njihovo češčće pojavljivanje kod članova bliže porodice oboljelog, što ukazuje na genetsku osnovu poremećaja. Dokazi proistekli iz nekih istraživanja ukazuju da specifični genetski faktori koji utiču na moždanu hemiju, doprinose pojavi i napredovanju mentalnih poremećaja. Međutim, sve je više dokaza da promjene u moždanom 6 funkcionisanju mogu da se jave i kao odgovor na faktore sredine, kao što su: traumatsko iskustvo, hroničan stres ili različite vrste lišavanja. Drugim riječima, interakcija između moždane biologije i proživljenih iskustava je, po svemu sudeći, dvosmjerna.Iz razloga koji mogu biti biološki, psihosocijalni, ili i jedni i drugi, pol i starosno doba utiču na stope mentalnih poremećaja. Okolinski faktori, kao što su porodična situacija, pritisci i izazovi na radnom mjestu, socioekonomski status osobe, mogu ubrzati pojavu bolesti ili njeno pogoršanje. Izbor životnih stilova (npr. zloupotreba psihoaktivnih supstanci) i naučeni obrasci mišljenja i ponašanja mogu uticati na pojavu, tok i ishod mentalnog poremećaja. Oni se mogu javiti kod ljudi svih profesija, nivoa obrazovanja, nivoa prihoda i kultura. Može se reći da na mentalne poremećaje niko nije imun. Većina ljudi sa mentalnim poremećajima suočavaju se sa stigmom mentalnog bolesnika i posljedičnom diskriminacijom. Proizašla iz praznovjerja, nedostatka znanja i saosjećajnosti, stigma i diskriminacija su se javljale kroz cijelu historiju. One rezultiraju uopštavanjima, strahom, osramoćenošću, bijesom, izbjegavanjem. Stigma i diskriminacija čine da ljudi šute o svojoj bolesti. Zbog toga često i odlažu traženje ljekarske pomoći, izbjegavaju da se pridržavaju preporučenog režima liječenja, kao što izbjegavaju da dijele svoju zabrinutost sa porodicom, prijateljima, kolegama, lekarima…, iz straha od osude.Jedan od prioritetnih ciljeva psihijatrije danas u svijetu jeste borba protiv stigme pridružene mentalnim poremećajima i sprečavanje diskriminacije. Obrazovanje javnosti o mentalnim poremećajima je prvi korak ka smanjivanju stigme, koji istovremeno ohrabruje veće prihvatanje i razumjevanje mentalnih poremećaja. Suštinski elementi koji smanjuju uticaj mentalnih poremećaja na minimum su: blagovremeno prepoznavanje poremećaja, adekvatno liječenje i prihvatanje liječenja, sigurnost koju pružaju socijalna podrška, zadovoljavajući prihodi, uslovi stanovanja, obrazovne mogućnosti.7