Nadarena deca

1. UVOD

Postoji mnogo mitova o izuzetno posebnim osobama, a ta se posebnost povezivala s natprirodnim silama ili s ludošću. J. W. Goethe je govorio o poetama kao o jednostavnoj božanskoj djeci. Riječ „božansko” vrlo često se nadijevala umjetnicima, a Aristotel je isticao da ne postoji genijalnost bez ludosti. B. Pascal naglašavao je da genijalnost graniči s ludošću, a ludost je toliko raširena među genijalnim ljudima da čovjek „zdrava razuma” postaje upravo nenormalan među genijalcima. Dakle, različiti su stavovi o nadarenoj i kreativnoj djeci, te ti pojmovi još uvijek egzistiraju u stereotipima kao što su: biti nadaren znači biti čudan, socijalno neadekvatan, loše adaptiran. Takve stavove nerijetko ne možemo izbjeći ni u školama.

Nadareno dijete je dijete koje ima iznadprosječne sposobnosti i specifične osobine ličnosti. Važnu ulogu u rastu, razvoju, kao i odgoju nadarene djece imaju roditelji, odnosno obitelj nadarenog djeteta. Različito od nekih shvaćanja, nadarena djeca mogu biti rođena u svim obiteljima, bez obzira na nivo obrazovanja roditelja, socioekonomski status, (ne)nadarenost roditelja i slično. Ističe se potreba da roditelji pruže poticajno, stimulativno, obogaćeno okruženje svome djetetu kako bi razvilo svoje potencijale, ali i pozitivne osobine ličnost, sliku o sebi, samopoštovanje. Nadareno dijete ima specifične karakteristike i osobine i zbog toga odgojno djelovanje roditelja može biti izuzetno teško i zahtjevno.

Ozbiljan problem u vezi s nadarenima jest kako ih prepoznati, kako raditi sa njima u obitelji, odnosno, kakav roditelj radi sa (nadarenom) djecom. Logično je da nadaren roditelj može prepoznati i poticati nadareno dijete, kao i obratno, nenadaren roditelj ne može prepoznati nadareno dijete. Osim toga, „šablonizirani roditelj“ ne uspijeva kreirati „individualizirano-nadareni obrazovno-didaktički pristup“ koji bi zadovoljio i potencirao razvoj otkrivenih i latentnih potencijala nadarenog djeteta.

Opravdano je upitati se zašto mnoga nadarena djeca ne uspijevaju razviti svoje potencijale? Odgovore je moguće potražiti u činjenici da ne postoji dovoljna briga ne samo u obitelji, nego i u školi koju možemo smatrati izvorom nedovoljne brige i nasilja nad djecom, gušenja slobode, sigurnosti i prava na posebnost. Emocionalna neosjetljivost i izostanak tolerancije, autoritarna praksa, te niz kazni, vidljivih ili nevidljivih, koje se u obitelji i školi primjenjuju važni su razlozi zašto se brojna djeca osjećaju loše, pokazuju strah od roditelja i učitelja. S pravom možemo reći da su mnoge obitelji ili škole „opasne“ upravo s obzirom na posljedice koje nastaju uslijed emocionalne neosjetljivosti za različite probleme i potrebe (nadarene) djece.

2. METODOLOGIJA, OBJEKT I CILJ ISTRAŽIVANJA

U radu se raspravlja o ulozi roditelja kao najvažnijeg faktora u identifikaciji i radu s nadarenom djecom, što podrazumijeva sposobnost prepoznavanja, rukovođenja i primjerenog izražavanja emocija. Uvažavanje dječje nadarenosti u školi otvara nove pristupe u istraživanjima jer se pokazalo da emocionalno pismen nastavnik lakše prepoznaje nadarenog učenika i daje mu kompleksnije poticaje. Osim toga, emocionalna je pismenost ključni čimbenik uspjeha u svim aspektima razvoja slike o sebi, a posebno je važan njezin utjecaj na samopoštovanje. U našem smo radu pokušali pokazati da se djeca u nestimulativnim obrazovnim sredinama osjećaju odbačeno, dakle, neugodno. Birajući socijalne strategije povlačenja i izolacije, nadarena djeca prije ostalih postaju nedostupni. Razvoj kompetencije roditelja put je stvaranja poticajnih diferenciranih odgojno-obrazovnih sredina koje mogu zadovoljiti različite potrebe svih pa tako i nadarene djece.