Parking

PARKIRALIŠTA
Potreba za mirovanjem vozila je neizbježan pratioc svih vidova saobraćaja. Činjenica je da putnički automobil provede više od 90% vremena u stanju mirovanja. Zato se obezbjeđivanje
uslova za mirovanje – parkiranje vozila postavlja kao polazni uvjet za funkcioniranje saobraćajnog sistema. U velikim gradovima ukupne potrebe se kreću u granicama 1,3 do 1,8 parking mjesta po jednom vozilu, odnosno oko 25 – 40 m2/PA uređenih saobraćajnih površina. U prijevodu, to znači da na nivou od 1 PA/porodicu parkiranje putničkih vozila može da angažuje prostor koji je ravan polovini stambenih potreba.

Iz ovoga možemo izvući dva zaključka:

1. da je individualni saobraćaj krajnje neracionalan
2. da parkiranje predstavlja veliki urbanistički problem čije rješavanje zahtijeva osmislen pristup kako u društveno – ekonomskom, tako i u tehničkom pogledu.

PLANERSKE OSNOVE MIRUJUĆEG SAOBRAĆAJA
Problem parkiranja vozila javlja se na oba kraja jednog putovanja. To se naravno dešava na različitim lokacijama gradskog područja i različitim vremenskim periodima tokom dana.
Prostorni zahtjevi mirujućeg saobraćaja su kako smo već rekli višestruko veći od objektivnih mogućnosti za njihovo ispunjenje. Kako su zahtjevi za parkiranjem posljedica izbora
korisnika, jer za isto putovanje je moguće koristiti i drugo sredstvo prijevoza npr. javni prijevoz, u ovom slučaju mogućnosti moraju dominirati potrebama, a njihovo odmjeravanje
predstavlja suštinski planersko – urbanistički zadatak.

Dva najčešća kraja putovanja u gradu su mjesto stanovanja i druge aktivnosti (rad, trgovina, rekreacija i sl.). Stoga je logično da se planerski stav prema pojavi parkiranja vozila različito
formuliše u zavisnosti od uzroka pojave. Parkiranje uz stan je neminovnost i njegove razmjere se ne mogu umanjiti mjerama selektivnog korištenja putničkog automobila. Parkiralište uz stan je sastavni dio tzv. opreme stana pa treba da se gradi iz istih sredstava i pod ravnopravnim uslovima stavlja na raspolaganje korisnicima.

Parkiranje uz druge aktivnosti je posljedica ličnog izbora korisnika te je moguće određenim mjerama svesti zahtjeve na određeni nivo. Ova parkirališta po pravilu treba da obezbjedi
korisnik gradskog prostora i to na dva načina:

• izgradnjom parkirališta na sopstvenoj lokaciji pod unaprijed definisanim urbanističkim uvjetima uz obavezu upravljanja, eksploatacije i održavanja;
• izdvajanjem sredstava korisnika gradskog prostora na osnovu zakonskih propisa i formiranjem fondova za izgradnju javnih parkirališta kojima upravlja posebna komunalna služba grada.

 
PROSTORNA I VREMENSKA KONCENTRACIJA
Pošto su najveće gustine atraktivnih urbanističkih sadržaja locirane u centralnoj zoni grada, to se i najveća koncentracija zahtjeva za parkiranjem javlja u tom prostoru, a istovremeno su u toj zoni i najmanje mogućnosti da se obezbjede potrebni kapaciteti. Također, u istoj zoni se javljaju istovremeno potrebe parkiranja i za stanovnike područja i za posjetioce bez značajnih mogućnosti kombinovanog korištenja istih kapaciteta parkiranja.

Često je jedino moguće objektivno rješenje da se korištenje putničkih automobila ograniči, odnosno, potencijalni korisnici usmjere na druge vidove kao što je javni gradski prijevoz.
Što se tiče vremenske koncentracije mirujućeg saobraćaja saglasne su aktivnostima uz koje se zahtjevi javljaju. Međutim, vršni periodi mirujućeg saobraćaja su pomjereni u odnosu na
vršne periode tekućeg saobraćaja.

Očigledno je da se najveće opterećenje kapaciteta parkiranja u centru grada javlja u periodu smanjenog obima tekućeg saobraćaja. Slično tome, najveće opterećenje kapaciteta parkiranja
uz stanovanje javlja se tokom noći. Najvažniji pokazatelji koji se koriste kao numerički indikatori funkcionalnih karakteristika su: srednje vrijeme zadržavanja na parkiralištu (časova/vozilu) i koeficijent dnevne izmjene (vozila/mjestu/dan).

PRINCIPI PLANIRANJA KAPACITETA PARKIRANJA
U procesu urbanističko – saobraćajnog planiranja jedna od osnovnih dilema je koliko parking – mjesta obezbjediti za određene vrste aktivnosti (stanovanja, rad, trgovina i sl.) i u kojim
dijelovima grada (centralna zona, obodno područje, i sl.). Kod područja sa dominantnom aktivnošću stanovanja izvan centra grada problem se relativno jednostavno rješava normativnim pristupom. Naime, pošto parkiranje uz mjesto stanovanja predstavlja viši stepen društvene obaveze, danas je normalno zahtijevati 1,2 – 1,3 parking mjesta po stambenoj jedinici.

 
Normativi u planiranju kapaciteta za parkiranje
U urbanističkom planiranju potrebe za parkirališnim površinama procjenjuju se u zavisnosti od stepena atrakcije gradskih sadržaja i stanja sistema javnog gradskog saobraćaja, uz
istovremeno sagledavanje mogućnosti prostora. U tom pogledu polazne instrukcije mogu se dobiti iz normativa gdje se broj parking – mjesta propisuje srazmjerno vrsti i intenzitetu
urbanističkih sadržaja.