Pobojni ugovori

UVOD

Subjektivna građanska prava su podobna za pravni promet i prenos se vrši pravnim poslovima. Pravni posao je očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka, odnosno postanak, primjenu i prestanak nekog građanskopravnog odnosa.
U ovom seminarskom radu više ćemo se osvrnuti na nevaljanost pravnih poslova, odnosno jedan od njenih vidova, a to je pobojnost, odnosno rušljivost.
Zakon o obligacionim odnosima je prihvatio dvodiobu nevaljalih pravnih poslova: oni mogu biti ništavi i pobojni. Razlike se ogledaju u njihovim karakteristikama, razlozima koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su oblaštene isticati ih, rokovima za isticanje i posljedicama koje izazivaju. Pobojnost/rušljivost je razlog nevljanosti pravnih poslova, prema tome pobojni pravni poslovi spadaju u kategoriju nevaljalih pravnih poslova.

1. PRAVNI POSLOVI U GRAĐANSKOM PRAVU

U pozitivnom pravu kod nas, pa ni u Zakonu o obligacionim odnosima, nije data jedinstvena definicija pravnog posla, iako je to jedan od osnovnih pojmova građanskog prava. Međutim, najčešća definicija glasi: pravni posao građanskog prava je izjava volje koja proizvodi određena građanskopravna dejstva: nastanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa. Prema tome, zaključujemo da je izjava volje najvažnija pravna činjenica.
Prema jednom shvatanju, u pravne poslove bi spadali jednostrani i dvostrani pravni poslovi, odnosno ugovori i testament, dok po modernijem shvatanju testamen nije pravni posao već pravni akt, odnosno pravna radnja.
Odredbe koje se odnose na ugovore uređene su Zakonom o obligacionim odnosima i one se odgovarajuće primjenjuju i na druge pravne poslove, iako te odredbe ne mogu u cjelosti nadoknaditi opći dio građanskog prava, jer svaki ugovor jeste pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor.
Pravni posao nije zakon i zbog toga za njega ne možemo reći da važi ili ne važi. Pravni posao je valjan ili nevaljan, postoji ili ne postoji.

2. IZJAVA VOLJE KAO USLOV NASTANKA PUNOVAŽNOG POSLA

Kako smo već pomenuli, izjava volje je najvažnija pravna činjenica. Izjava volje može da proizvede pravno dejstvo samo ako je ugovarač imao poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje ugovora.
Volja mora biti uperena na ostvarivanje određenog pravnog efekta: na zasnivanje, mijenjanje ili ukidanje određenog građanskopravnog odnosa. Izjava volje data u šali ne bi proizvela pravno dejstvo, ali ako bi pravni posao bio zaključen u šali, takav posao bi bio rušljiv.
Stranke obavezuje samo ono što je izjavljeno (teorija izjave), a ne ono što je stranka htjela da izjavi (teorija volje). Dakle, ako postoji nesaglasnost između onoga što je stranka izjavila i onoga što je htjela dai zjavi, obavezuje je ono što je izjavila.
Izuzetak je kod fiktivnih pravnih poslova, kada obje stranke znaju da se izjavljena volja ne podudara sa unutrašnjom voljom.
Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, a pozitivni propisi ponekad zahtijevaju da izjava volje mora biti data u određenoj formi, poneka zahtijeva saglasnost trećeg lica, da postoji pravni akt, o čemu će kasnije biti riječi.
Izjava volje je data slobodno ukoliko nema nedostataka, nije manljiva, nije data u zabludi, pod prevarom, prijetnjom i prunudom. U tim slučajevima pravni posao bi bio rušljiv.
Izjava volje je ozbiljno učinjena, ako je data s namjerom da se stupi u građanskopravni odnos, odnosno s namjerom da se izjavilac obaveže. Dakle, ona mora biti upućena na nešto što je moguće ostvariti i fizički i pravno (obaveza mora biti u skladu sa imperativnim propisima i moralom). Može takođe biti i neposredna – kada su u direktnoj vezi ponudilac i ponuđeni i posredna – kada volju jednog lica ili oba lica prenosti treće lice, putem glasnika ili telegramom, oglasom.
Volja za zaključivanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
Najčešće se volja izražava riječima, izričitom, ali one moraju biti nedvosmislene, jasne, bilo usmeno, bilo pismeno.
Volja se može iskazati i uobičajenim znacima, ali ZOO ne određuje bliže šta se podrazumijeva pod uobičajenim znacima, samo određuje da moraju biti uobičajeni, što često zavisi i od sredine gdje se volja iskazuje.