Pojam i vrste upravnog spora

Uvod

Tema koju ćemo obrađivati za ovaj seminarsi rad iz predmet Upravno pravo jeste „Pojam i vrste upravnog spora“. U ovom seminarskom radu nastojat ćemo objasniti značaj upravnog spora, pojam i vrste upravnog spora, načela upravnog spora, zatim što je to predmet upravnog spora.
Pravna država koja počiva na modernim evropskim načelima mora da obezbjedi svojim građanima i privatnim licima pravnu zaštitu od djelovanja vlasti. Zaštita njihovih prava ostvaruje se pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.Zakonom su propisane procedure za realizaciju tih prava.
Sudska kontrola uprave obavlja se u uprvnom sporu. Predmet upravnog spora je zakonitost upravnog akta u cilju njegovog poništavanja ukoliko je nezakonit.Predmet upravnog spora može biti i ponašanje organa uprave,čija je svrha natjerati organ da donese upravni akt ukoliko je to njegova zakonska obaveza.
Upravni spor je bitan pojam upravnog prava jer u osnovi predstavlja kontrolu nad radom upravnih organa ali i zaštitu prava građana naspram države.
U upravnom sporu tuženi može biti državna uprava, lokalna samouprava, javno preduzeće ili vladina agencija. Upravni spor predstavlja oblik neposredne sudske kontrole uprave.
Upravni spor je u osnovi spor kontrole zakonitosti organa uprave. Spor o zaštiti zakonitosti ima kasacioni karakter, odličuje se samo o tome da li je akt zakonit ili ne. Upravni spor se može provesti protiv upravnog akta koji je donijet u drugom stepenu i protiv prvostepenog upravnog akta protiv koga nije dozvoljena žalba u upravnom postupku.
Razmatranje pojma upravnog spora nameće i sagledavanje povjesnog konteksta iz koga se može jasno vidjeti da je sa manjkom demokratičnosti društva, smanjivana i važnost upravnog spora kao instituta zaštite zakonitosti.
Upravni spor je možda i najvažniji institut pravde u tranziciji koja po definiciji donosi dosta nepravde.

1.Povjesni osvrt na uspostavljanje upravnog spora

Tokom vremena javio se problem kako obezbijediti kontrolu zakonitosti rada uprave i njenih organa i zaštititi prava pojedinca od nepravilnih i nezakonitih postupaka upravnih organa. Istovremeno se postavilo i pitanje neophodnosti da se sagleda i ocjeni i cjelishodnosti i zakonitost upravnih akata. Međutim, ocjena cjelihodnosti proističe iz shvatanja javnog interesa i državnog razloga za donošenje nekog upravnog akta, a njih su bili u stanju jedino da utvrde vodeći državni organi, zbog toga ona nije mogla biti povjerena nikakvoj vlasti van same uprave, pa je ostala u nadležnosti viših upravnih organa, a u nekim slučajevima i parlamenata.
Neke države, uključujući i našu, taj zadatak su povjerile već postojećim sudovima. Na ovakvo rješenje, u principu, može se dati primjedba da ono nije u skladu sa principom podjele vlasti na zakonodavnu, upravnu i sudsku, te da se na taj način gotovo u potpunosti gubi samostalnost uprave pošto bi ona, pored potčinjenosti zakonodavnoj vlasti, postala potčinjena i sudskoj vlasti. Postojale su i primjedbe da sudije redovnih sudova nedovoljno znaju administrativne propise i pravne odnose u upravi i njenim organima, kao i da su preopterećeni drugim poslovima. Da bi to spriječile pojedine zemlje su oformile specijalne upravne sudove. Glavni cilj ovih sudova je da sudska vlast drži rad organa uprave u granicama zakona, kao i da bude konačni arbitar zakonitosti upravnih akata.
Prvi upravni – administrativni sudovi bili su organizaciono u okviru administracije. Međutim, oni su formalno u svom radu bili potpuno nezavisni od upravnih organa te administracije i imali su samo administrativno – sudsku funkciju i bili bi oslobođeni svih drugih poslova. Sami počeci osnivanja administrativnih sudova kojima je bila povjerena pravna kontrola upravnih akata vežu se za polovinu XIX stoljeća i za evropsko kopno, jer su anglosaksonske zemlje tu kontrolu već ranije povjerile postojećim redovnim sudovima. Otuda se razlikuju dva sustava sudske kontrole upravnih akata: anglosaksonski i kontinentalni.
Pored općih upravnih sudova u mnogim zemljama uključujući i one gdjevlada anglosaksonsko pravo, sve više se osnivaju i specijalni upravni sudoviza rješavanje upravnih predmeta samo jedne vrste (npr. za socijalno osiguranje, poreze, patent itd.). Ti posebni upravni sudovi u posljednjih nekoliko desetljeća formiraju se u Velikoj Britaniji i u SAD
U novije vrijeme, oni sporovi koji se pokreću zbog povrede osnovnih pravačovjeka i drugih ustavom garantovanih prava ne vode se pred upravnim već pred ustavnim sudovima. To je naročito slučaj u Švicerskoj, Austriji i Njemačkoj.
Prva posebna institucija koja je stvorena sa ciljem da zaštiti prava građana uodnosu sa upravom formirana je u Francusko još 1801. godine u formi oblasnih (perfekturnih) savjeta i Državnog savjeta. Njihov zadatak je bio da rješavaju sporove između uprave i građana. Ovaj francuski sustavrješavanja upravnih sporova, koji se pokazao uspješnim, poslužio je kao model u organiuaciji upravnih sudova u skoro svim ostalim zemljama Evrope . Ipak, sam razvoj upravnog sudstva u raličitim zemljama je išao raličitim putevima i različitim tempom. U Italiji, na primjer, uvedeni su lokalni prvostepeni sudovi ograničene jurisdikcije, a žalbe protiv njihovih odluka rješavao je Državni savjet. Zakonom od 1907. godine, u Italiji je omogućena žalba Kasacionom sudu protiv odluka Državnog savjeta .
I njemačke zemlje počev od 1867 osnivaju zasebne upravne sudove sa tačno nabrojanim sporovima koji su u njihovoj nadležnosti. Današnje upravno sudstvo u Saveznoj Republici Njemačkoj je trostepeno. U njenim članicama postoje upravni sudovi i viši upravni sud, dok na saveznom nivou postoji Savezni upravni sud .
Sudska kontrola rada uprave u Srbiji datira još od donošenja Ustava iz 1869.godine. Tim Ustavom Državni savjet, koji je kao organ datirao još iz 1805. godine iz vremena Karađorđevog ustanka, po prvi put se javlja kao administrativni sud. I kod kasnijih promjenama ustava u Srbiji, Državni savjet je zadržao poziciju upravnog suda .
Sudska kontrola upravnih vlasti postojala je u Sloveniji, Dalmaciji, Banatu… i prije ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1918. godine.