Potrošačko društvo

Esej o društvu, medijima i umjetnosti, sadašnjosti i budućnosti

Potrošačko društvo je društvo koje je danas oformljeno i afirmirano na Zapadu. To je društvo u kojem nitko nije sretan. I uz to, puno je besmislenosti i potpuno lišeno smisla života. Ljudi se u njemu dobro trebaju upitati: što je to što žele? Što im je životni cilj? I što je smisao ljudskog života? Naravno, ja sam sretan kad dobijem novi automobil, makar par godina, ali onda ugledam auto koji je ljepši od moga i opet sam nesretan, jer netko ima nešto bolje od mene. Kuba je primjer društva koje nije potrošačko. Naravno, to nije idealan primjer s obzirom na druge stvari, kao slobodu, demokraciju, ljudska prava i dr, ali je ona onakava kakav bi trebao biti cijeli svijet u pogledu potrošnje. Naime, zašto bih kupio novi auto ako mi je stari dovoljan za moje potrebe i nije pokvaren? Potrošačko društvo kaže: kupi da ti drugi zavide. Recimo da platim 50000DEM novo auto. Nakon 7 godina ono na tržištu vrijedi 7-12000 DEM, tj. izgubio sam 40000DEM. Zašto bih se, onda, upuštao u taj poslovni promašaj (po mjerilima tog istog svijeta)?! Na Kubi automobil ne gubi vrijednost s godinama starosti, nego se za njega plati onoliko koliko ti se sviđa, a to je prava mjera vrijednosti: zašto bih imao Mercedes S klase, ako mi je praktičniji (male uličice u gradu, problemi s parkiranjem) i ako mi se više sviđa Citroen Xsara? Zašto automobilske kompanije ne bi pravile automobile koji mogu zadržati svoju kvalitetu cijeli ljudski život, a ne samo pet-deset godina? Jer im to nije u interesu. Zašto nam ne bi dali ekološko vozilo na struju i sunce. Takvi patenti postoje i otkupila ih je automobilska industrija – ali ih ne proizvodi! Primjer automobila sam odabrao zato što je svima nama blizak. Naime, u današnjem svijetu nam je potrebno prometalo kojim možemo brzo stići s jednog na drugo mjesto. Međutim, koja je cijena toga?! Narušavanje životne okoline! A zašto kad se može i bez toga? Druga stvar je kupiti novi automobil kad se stari počne često kvariti, ali nema potrebe za novim dok je stari dobar.
Primjer koji nije svima blizak, a koji je vrlo dobar u ilustraciji potrošačkog društva je Microsoft. Svake godine oni izdaju nove Windowse ili Office. To su njihovi najčešće korišćeni programi. Problem nije u tome što oni svake godine izdaju nove programe, kad bi se oni suštinski mogli razlikovati. Međutim, ono što ja u Office-u radim isto je i prije 5-10 godina i danas. I to se radi na potpuno isti način. Nije se ništa promijenilo. Jest da oni pričaju o mnogim dodatnim funkcijama, ali za sve poslove koje sakodnevno obavljamo ništa se nije promijenilo. Samo se izgled Office-a promijenio: prije mu je znak bio zelen, a sada (Office 2000) je plav. To je još jedan primjer absurdnosti i besmislja potrošakog društva. Microsoft nas prisiljava da svake 2 godine kupimo ponovo isti proizvod samo u drugom paketu! Uz to, pridoda nekiliko novih funkcije koje često samo smetaju (kao automatski prelazak i u I)! Suštinski se stari Word 2.0 za Windowse 3.x nije promijenio! Isti je kao i Word 2000 za Windowse 98 ili 2000! Zar se ne može taj novac (od bespotrebne kupovine onoga što već imamo) usmjeriti u neku korisnu svrhu: npr. pomaganje onima kojima je ta pomoć stvarno potrebna?
U načelu, potrošačko društvo se svodi na ovo: zaradi više, potroši više, zaradi još više, potroši još više. A zašto? Da bi zadovoljio apetite velikih multinacionalnih kompanija koje žele veću zaradu!
Nažalost, u umjetnosti i kulturi danas prevladavaju ista mjerila. Vrijednost nekog djela odgovara njegovoj zaradi. Zato i postoji poplava šunda ili tkz. zabavne književnosti. Naravno, postoje djela te književnosti koja imaju svoju umjetničku vrijednost, ali velika većina su samo uspješno primjenjivane šablone. To je isto kao da proizvodimo filmove ili knjige na poketnoj traci u tvornici. S obzirom na današnja shvaćanja uspješnog i vrijednog, za posao pisanja u budućnosti neće biti potrebni pisci ili glumci, nego kompjutor. Onako kako se danas radi, to može i automatski raditi kompjutor! Postoji bezbroj primjera filmova iz Hollywoodskog arsenala, koji su zaradili astronomske svote novca, ali nemaju nikakvu umjetničku vrijednost: oni se prodaju na osnovu umjetno stvorene potrebe za tim da se film pogleda – reklamama. Prodaje se zbog toga što su neki ljudi manje ili više (ne)opravdano dignuti u zvijezde: film prodaju zvijezde i specijalni efekti, a ne sadržaj. Ustvari, scenaristi su u Hollywoodu zadnja rupa na sviralo, umjeto da su najcjenjeniji, jer oni stvaraju film svojom vizijom svijeta. Malo je ljudi danas u svijetu koje su se uzdigli u zvjezdane visine baveći se pravom umjetnošću.