Potrošnja i štednja

UVOD

U središtu savremene postkejnsijanske makroekonomske analize nacionalnog dohotka nalazi se razmatranje štednje i investicija, jer se međusobnim djelovanjem štednje i investicija objašnjava nivo ukupnog nacionalnog dohotka i ukupna zaposlenosti. Ova, inače, vrlo aktuelna problematika, često se interpretira na različite načine.

John Maynard Keynes udario je temelje savremenoj makroekonomskoj analizi. Naime, za razliku od tzv. tradicionalne ekonomije, čiji je predmet izučavanja problematika cijena i raspodjele, Keynes u prvi plan ističe problematiku makroekonomskih agregata(prije svega problematiku zaposlenosti). On polazi od tzv. nevoljne nezaposlenosti, kao žalosne stvarnosti kapitalističkih zemalja i kao važnog predmeta ekonomske analize.

Analiza Keynes-a i njegovih savremenika bila je,prije svega, orijentisana ka analizi zaposlenosti,no savremena makroekonomska analiza želi ukazati na jedan obimniji karakter, te je više orijentisana ka analizi nacionalnog dohotka.Savremena makroekonomska analiza polazi od Keynes-ovih koncepcija: sklonost potrošnji i sklonost štednji.

Na Kejnsovu teoriju i kejnsijanstvo nastavlja se postkejnsijanstvo,njegova osnova, odnosno osnovne ideje zasnovane su na Kejnsu i njegovoj teoriji. Kejns je sa svojim idejama postavio temelje postkejnsijanstvu, odnosno postkejnsijancima. Oni u svom daljem radu proširuju određene ideje i kao elemente analize uzimaju više makroekonomskih agregata, kao što su: potrošnja, štednja, investicije,to su osnovni agregati koje postkejnsijanci analiziraju, pored njih oni analiziraju i multiplikator investicija, inflacioni i deflacioni jaz, kao i fisikalnu i monetarno-kreditnu politiku.

 

 

Potrošnja i štednja

Ukupan nacionalni dohodak zavisi od obima ukupne zaposlenosti (Z). Ukupna zaposlenost zavisi od agregatne efektivne tražnje (Te) koja se sastoji iz dva dijela, i to rashoda na potrošnju (Tp) i rashoda na investicije (Ti) iz čega slijedi da je:

Te=Tp+Ti

Dohodak se sa druge strane raspodjeljuje na potrošnju i štednju. Slijedi da je potrošnja (P) , ukoliko nema spoljne trgovine,državne investicije,oporezivanja itd, jednaka razlici dohotka (D) i štednje (Š).

P=D+ Š

dok je

D=P+ Š
Š=D-P

Kao što vidimo dohodak se dijeli na dva dijela:

• dio usmjeren ka potrošnji
• dio usmjeren ka štednji

Međusobni odnos potrošnje i štednje, kao dva namjenska dijela individualnih dohodaka, je komplementaran.To, dakle, znači da povećanje jedne veličine dovodi do smanjenja druge, i obrnuto. Nadalje, očigledno je da ukoliko imalac dohotka svoj dohodak više usmjeri ka potrošnji, relativno je mala mogućnost mu ostaje za štednju, te ukoliko imalac dohotka svoj dohodak više usmjeri ka štednji, doći će do opadanja potrošnje.

 

 

 

Analiza skolonosti potrošnji i štednji

Nivo potrošnje i štednje zavisi od nivoa nacionalnog dohotka. Ukoliko je nacionalni dohodak niži, njegov najveći dio će tada odlaziti na potrošnju, a štednja će biti niska. Ovdje Kejns uvodi kategorije sklonost potrošnji (SP) i sklonost štednji (SŠ) koje daju uvid u dio jedinice nacionalnog dohotka koji se odvaja za potrošnju i dio koji se odvaja za štednju.

SP=P/D

SŠ=Š/D

S obzirom da su ove dvije veličine komplementarne, njihov zbir je jednak jedinici:

SP+ SŠ =1

Ukoliko bi se cijeli dohodak usmjerio ka potrošnji logično je da bi se ostavarila i najveća sklonost potrošnji. Važnost ovih koncepcija je u tome što, analizirajući potrošnju i štednju pjedinih grupa stanovništva, možemo zaključiti da je kod stanovništva sa niskim dohotkom(relativno veliki udio potrošnje, relativno mali udio štednje)sklonost potrošnji veća, a sklonost štednji manja. Kod stanovništva sa visokim dohotkom vrijedi obrnut slučaj od prethodnog. Na primjer, siromašniji dio stanovništva, koji prima relativno mali dohodak, sav svoj dohodak troši za kupovinu osnovnih životnih namirnica i drugih stvari potrebnih za egzistenciju.Budući da to moraju kupiti,uglavnom potroše sav ili veći dio dohotka, te im, samim tim, ne ostane ništa (ili vrlo mali iznos)za štednju. Za bogatiji dio stanovništva ovo ne vrijedi, jer oni primaju veći dohodak,te im ponešto ostane i za štednju. Kod stanovništva sa nižim dohotkom, sklonost potrošnji je veća, a sklonost štednji manja.Za dio stanovništva koji ima viši dohodak vrijedi obrnuto.S porastom dohotka procentualno opada udio potrošnje, a povećava se udio štednje.

 

 

 

Savremena funkcija potrošnje

Savremena funkcija potrošnje, za razliku od klasične (kada je dohodak bio jednak potrošnji konzumnog tipa) sastoji se iz tri potpuno različita oblika potrošnje:

1. Potrošnja domaćinstava ili stanovništva (C),
2. Potrošnja javnog sektora (država), (G) i
3. Investiciona potrošnja (I)

Sva tri oblika potrošnje čine ukupnu funkciju potrošnje. U procesu razvoja privrede i društva, ali i na različitom nivou razvoja (iz per capita dohotka), odnosa i stanja i sl. uspostavljaju se različiti odnosi u osnovnim komponentama funkcije potrošnje.Ukupna funkcija potrošnje, videli smo, dobija sledeći oblik:

Y = C + I +G

 

Ako se tome doda i otvorena privreda i delovanje izvoza i uvoza, tada funkcija potrošnje dobija sledeći oblik:

Y = C + I + G + (X – M)

 

 

 

FUNKCIJA POTROŠNJE I NACIONALNI DOHODAK

U tački R uspostavlja se ravnoteža potrošnje (C) i nacionalnog dohotka (Y), npr. 10. jedinica. Celokupan dohodak dolazi na potrošnju. Dakle, imamo

 

Y = C

Ako se jedan deo dohotka ne utroši, to je potrošnja (C) manja od dohotka C Y, tada je deo dohotka ušteđen (S). U tom slučaju imamo Y = C + S. Ako je štednja u potpunosti iskorišćena u investiciji (I) tada imamo S = I. Funkcija potrošnje sada dobija sledeći oblik…

Sada funkcija dobija sledeći oblik Y = C + I .Nacionalni dohodak se povećava za OY NA OY1 dakle za YO Y1 što je uzrokovano djelovanjem investicija na nacionalni dohodak.Tačka ravnoteže se pomjera sa Ro na R1.