SAVREMENA DIJAGNOSTIKA ZA ODRŽAVANJE VOZILA

Osnovni zadatak održavanja je održavanje radne sposobnosti tehničkih sistema, kako bi isti mogli obavljati svoju osnovnu funkciju. Pojam održavanje (eng. maintenance), koristi se u različitim situacijama u svakodnevnom životu. Tako može biti riječ o održavanju industrijskih postrojenja (mašinama i uređajima), o servisiranju vlastitih proizvoda (proizvodi organizacije), o održavanju radne sredine, održavanju infrastrukture, održavanju javne higijene, održavanju zdravlja, o održavanju javnih objekata itd. U postupcima održavanja koriste se različite metode i pristupi. S obzirom na to da se tehnički sistemi mogu naći u dva stanja, stanje “u radu” i stanje “u kvaru”, što znači da je tehnički sistem ispravan ili neispravan, a svi kvarovi koji se mogu pojaviti, po prirodi su stohastički ili slučajni.
Iz ovakvog pristupa održavanju definišu se tri osnovne metode održavanja tehničkih sistema:
 Metode preventivnog održavanja, u kome se smatra da je stvarno stanje sastavnih elemenata i sistema u većini slučajeva poznato,
 Metode korektivnog održavanja, u kome se smatra da stanje sastavnih elemenata i sistema u cjelini nije poznato dok se ne preduzme konkretno održavanje ili dok se ne pojavi kvar, i
 Kombinovana metoda (preventivno-korektivna metoda).

Pod pojmom preventivnog održavanja podrazumijeva se niz postupaka za sprječavanje stanja
“u kvaru”, odnosno za održavanje tehničkog sistema u granicama funkcionalne ispravnosti
u određenom vremenskom intervalu. Održavanje po stanju predstavlja oblik preventivnih aktivnosti, jer se izvodi prije nastanka kvara, ali je inicirano kao rezultat poznavanja stanja postrojenja ili njegovih komponenata – stanja koje nam je poznato kroz određeni vid kontrole.
Održavanje prema stanju sa kontrolom nivoa pouzdanosti sastoji se u prikupljanju, obradi i
analizi podataka o nivou pouzdanosti sastavnih komponenata ili sistema i razradi o potrebnim
planskim aktivnostima održavanja. Održavanje po stanju sa kontrolom parametara predviđa stalnu ili periodičnu kontrolu i mjerenje parametara kojima se određuje funkcionalno stanje sastavnih dijelova ili sistema. Rješenje o aktivnostima održavanja donosi se kada vrijednost kontrolisanih parametara dostigne “granicu upotrebljivosti”, tj. predkritični nivo.
Pojam dijagnostika, odnosno, dijagnoza, se pojavio najprije u medicini, gdje ima široku primjenu. Potiče od grčke riječi diagnosis, što znači prepoznavanje (zaključivanje) i ocjenjivanje. Dijagnostika u održavanju treba utvrditi stanje sistema ili dijela sistema bez njegovog demontiranja, a poželjno je i bez zaustavljanja.
Srž dijagnostike je mjerenje stanja sistema, odnosno mjerenje odabranog parametra. Upoređivanjem dijagnostičkih parametara (mjerni rezultati), sa unaprijed definisanim graničnim vrijednostima, donosi se odluka o stanju sistema, a zatim da li je potrebna zamjena ili popravak nekih komponenti. Ako nije, pokušava se predvidjeti koliko će dugo sistem raditi ispravno. Provjera stanja može biti kontinuirana ili periodična. Kontinuirana provjera se radi stalno i obavlja je neki uređaj. Periodična provjera se obavlja u pravilnim vremenskim periodima, a može je obavljati uređaj ili čovjek.
Neke od osnovnih dijagnostičkih metoda: ispitivanje šuma i buke, vizuelne metode, penetrantne metode, magnetne metode, ultrazvučne metode, kapacitivne metode, mjerenje
vibracija, SPM – Shock Pulse Method, te ostale metode.

1. DIJAGNOSTIČKI SISTEMI
Dijagnostika vozila je objektivna metoda utvrđivanja stanja u kome se vozilo nalazi. Postavljanje dijagnoze je postupak koji prethodi svakoj operaciji održavanja, tj. predstavlja
njenu prvu i osnovnu fazu. Dijagnostikom se uglavnom obuhvataju postupci utvrđivanja stanja i njegovih uzroka, koji se temelje na primjeni sredstva dijagnostike. U toku procesa korektivnog održavanja potrebno je koristiti tzv. dijagnostičke algoritme. Dijagnostički algoritmi ukazuju na moguće načine otklanjanja uočenih nepravilnosti (otkazivanja). Postavljanje dijagnoze služi da bi se utvrdilo da li je vozilo ispravno ili ne, i da bi se utvrdili uzroci njegove eventualne neispravnosti.
Znači, postavljanje dijagnoze vozila se, u suštini, svodi na uspostavljanje veze između vozila i
njegove neispravnosti, utvrđivanje stanja u kome se vozilo nalazi, a na osnovu unaprijed utvrđene funkcije kriterijuma. U toku procesa dijagnostike neophodno je napraviti spisak simptoma i spisak neispravnosti, a koji se mogu manifestovati preko navedenih simptoma. Pri tome, neophodno je utvrditi uzročno – posljedične veze između simptoma i neispravnosti. Nazivi i načini otkrivanja neispravnosti moraju takođe biti precizno definisani. Kada su sve ove aktivnosti uspješno završene pristupa se formiranju dijagnostičkog algoritma. Ukoliko se prethodno definisani proces dijagnostike automatizuje, onda se radi o tzv. automatizovanom dijagnostičkom sistemu (ADS).
Jedna od najvažnijih komponenata logističke podrške korištenja vozila je njegovo održavanje. Ako to imamo u vidu, onda je jasna upotreba usavršavanja postupka održavanja. Osoba koja provodi postupak dijagnostike vozila mora poznavati strukturu vozila i samo značenje mnogobrojnih simptoma, da bi uspješno utvrdilo stanje u kome se vozilo nalazi. Koncepcija održavanja vozila prema stanju je jedina ispravna, ali i ne mora uvijek biti primjenjiva. Suvišno je govoriti o neophodnosti upotrebe najsavremenijih dijagnostičkih tehnologija i informatičkih sistema, jer njihovom primjenom se povećava kvalitet korištenja vozila i smanjuju ukupni troškovi njegovog životnog ciklusa.