Stereotip fizičke privlačnosti ‘lijepo je dobro’ u okviru petofaktorske teorije ličnosti

Sažetak
Cilj je rada bio provjeriti postojanje stereotipa fizičke privlačnosti te ispitati sadržaj tog stereotipa u okviru petofaktorske teorije ličnosti. Točnije, u radu se provjerava postoje li razlike u procjeni podražajnih osoba (osoba koje se procjenjuju) različitog spola i različitog stupnja privlačnosti (jako privlačna lica, prosječno privlačna lica i neprivlačna lica) na pet osnovnih dimenzija ličnosti: ekstraverziji, ugodnosti, emocionalnoj stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti. U istraživanju je sudjelovalo 106 studentica čiji je zadatak bio procijeniti osobine
ličnosti nepoznatih osoba s fotografija.
U istraživanju je utvrđen značajan efekt stupnja privlačnosti i spola podražajnih osoba na procjenu većine obuhvaćenih dimenzija ličnosti, kao i interakcijski efekt spola i privlačnosti. Za razliku od dosadašnjih nalaza prema kojima se privlačnim osobama pridaju relativno pozitivnije osobine, u ovom je istraživanju utvrđeno da se osobe prosječne privlačnosti procjenjuju relativno najugodnijima, emocionalno najstabilnijima i najekstravertiranijima, neovisno o njihovu spolu. Neprivlačne se podražajne osobe procjenjuju najintrovertiranijima i najmanje emocionalno stabilnima te najmanje otvorenima. Interakcijski su efekti privlačnosti i spola podražajne osobe utvrđeni kod procjena ekstraverzije, emocionalne stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti. U radu se raspravlja o složenom međuodnosu ispitanih varijabli, evolucijskim čimbenicima, kao i o drugim mogućim uzrocima ovog stereotipa.

Ključne riječi: stereotip, fizička privlačnost, petofaktorska teorija ličnosti

UVOD
Proces stvaranja prvog dojma igra važnu ulogu u socijalnim interakcijama. Prvi dojam koji stvorimo o drugim ljudima u velikoj mjeri oblikuje način na koji ćemo se ponašati prema tim osobama, kao i naša očekivanja. Kako bismo si olakšali prosudbe i što brže snašli u složenim socijalnim uvjetima pri stvaranju dojmova o drugim ljudima, često pribjegavamo stereotipima i koristimo implicitne teorije ličnosti i druge kognitivne prečace. Pritom, dojam o novoj osobi stvaramo vrlo brzo. Tako nalazi istraživanja Willisa i Todorova (2006) pokazuju da je za stvaranje dojma i donošenje prosudbi o crtama ličnosti na temelju fotografija lica potrebna samo desetina sekunde. Produljivanjem vremena izloženosti podražajnoj
osobi (osobi koja se procjenjuje) ne mijenja se dojam stvoren u prvoj desetini sekunde, a sigurnost se u vlastite prosudbe čak i povećava. Ujedno, za stvaranje čak i vrlo detaljnih dojmova o nekoj osobi koristimo minimalni broj informacija (kao što su npr. spol, dob i izgled pojedinca; Taylor, Peplau i Sears, 2000).

Patzer (1985) smatra kako je, uz spol, prva osobina koju zamjećujemo kod drugih ljudi fizički izgled, odnosno fizička privlačnost. Uzmemo li to u obzir, nije ni čudno da je industrija ljepote jedna od najprofitabilnijih industrija u današnjem svijetu. Mnogo se truda, vremena i drugih resursa troši na uljepšavanje, počevši od kupovanja kozmetičkih preparata pa sve do rekonstruktivne kirurgije, koja se ne koristi samo za uklanjanje nekih većih fizičkih anomalija, već sve više postaje pomodno sredstvo kojim ljudi nastoje izgledati lijepo i vratiti svoje samopouzdanje. No, pogrešno bi bilo zaključiti kako je ljepota bitna samo u današnjem društvu. Ljepota je tema koja već stoljećima inspirira umjetnost. O njoj su već davnih dana
raspravljali i filozofi, primjerice Grci, koji su vjerovali kako je ljepota povezana i s drugim pozitivnim kvalitetama (Langlois i sur., 2000). Jesu li oni bili u pravu? Jesu li fizički privlačni ljudi uistinu u prednosti nad neprivlačnima? Prva su znanstvena istraživanja stereotipa fizičke privlačnosti nastala u području socijalne psihologije, a istraživačice Dion, Berscheid i Walster (1972) prve su detaljnije ispitale sadržaj stereotipa koji su nazvale “što je lijepo, to je i dobro”. Rezultati su tog istraživanja pokazali kako su sudionici fizički privlačnim pojedincima češće pripisivali socijalno poželjne karakteristike od fizički neprivlačnih pojedinaca: privlačnim su osobama češće pripisivali prestižnije poslove i sretnije brakove te su ih percipirali kao dobre roditelje, i općenito imali sliku o njima kao o osobama koje žive ispunjenije. Ovo je istraživanje potaklo mnoga daljnja istraživanja učinka privlačnosti, posebice privlačnosti lica, na atribucije, stvaranje dojmova i stereotipe o strancima. Metaanalize Feingolda (1992) te Langloisa i sur. (2000) pokazale su kako se ljudi iz različitih kultura slažu
oko toga tko je privlačan, odnosno neprivlačan. Upravo su ti dokazi o univerzalnosti ljepote omogućili znanstveno ispitivanje stereotipa fizičke privlačnosti.
Velik broj istraživanja, posebice novijih (Ramsey, Langlois, Hoss, Rubenstein i Griffin, 2004), pokazuje kako čak i dojenčad od nekoliko dana pa do 6 mjeseci starosti preferira fizički privlačne osobe. Djeca su u prosjeku dulje gledala lica osoba za koje su odrasli procijenili da su privlačna nego lica koja su procijenjena kao neprivlačna. Langlois, Roggman i Rieser-Danner (1990) također su pokazali kako dojenčad na privlačne odrasle osobe reagira s više pozitivnih emocija i češće se s njima igra nego s neprivlačnim osobama. Objašnjenje ovakve rane preferencije fizičke privlačnosti pojedini istraživači vide u terminima evolucijskih mehanizama koje naglašavaju primjerice evolucijska teorija dobrih gena i teorija različitih
roditeljskih ulaganja (Langlois i sur., 2000). Istraživanje Langloisa, Rittera, Caseya i Sawina (1995) pokazuje da su čak i roditelji pod utjecajem fizičke privlačnosti svoje djece. Majke koje imaju privlačnu djecu pokazuju više osjećaja prema djetetu i više se igraju s njim nego majke koje imaju neprivlačnu djecu. Isto tako, majke s neprivlačnom djecom češće pažnju usmjeravaju na druge, a ne na djecu, te općenito imaju manje toplu interakciju s djetetom. Stereotip se fizičke privlačnosti javlja i u situacijama kada pažnja sudionika nije izravno usmjerena na fizički izgled osobe, a istraživanje je Van Leeuwena i Macrae (2004) pokazalo kako se stereotip javlja automatski te utječe na odgovore sudionika istraživanja.
Mnoga su istraživanja nedvojbeno pokazala kako se privlačna djeca i odrasli percipiraju pozitivnije na različitim dimenzijama od neprivlačnih pojedinaca (Langlois i sur., 2000; Riniolo, Johnson, Sherman i Misso, 2006). Feingold (1992) je meta-analizom kojom je obuhvatio velik broj eksperimentalnih studija stereotipa fizičke privlačnosti zaključio kako fizička privlačnost ima najveći utjecaj na procjene socijalne kompetencije podražajnih osoba. Pretpostavlja se kako su privlačni ljudi društveniji, ekstravertiraniji i popularniji od onih koji su manje privlačni. Također ih se smatra seksualnijima, sretnijima i asertivnijima. Neka su istraživanja (npr. Larose, Tracy i McKelvie, 1993) pokazala kako se često fizički privlačnim osobama pripisuje i veća inteligencija te bolje mentalno zdravlje nego fizički neprivlačnim osobama. Razna su istraživanja pokazala kako je stereotip prisutan u različitim situacijama i domenama ljudske percepcije, prosudbe i ponašanja. Tako su primjerice Clifford i Walster (1973) pokazali kako su čak i učiteljice podložne stereotipu fizičke privlačnosti procjenjujući fizički privlačnu djecu inteligentnijom od neprivlačne djece. Mazzella i Feingold (1994) pokazali su kako fizički privlačni prijestupnici dobivaju blaže kazne od fizički neprivlačnih prijestupnika. Fizička se privlačnost također pokazala značajnim faktorom pri procjeni kandidata za neki posao (Shahani, Dipboye i Gehrlein, 1993). Watkins i Johnston (2000) tako
smatraju da što je pojedinac privlačniji, to je veća vjerojatnost da će dobiti posao. Nicklin i Roch (2008) su ispitivali utjecaj spola i privlačnosti osoba koje se procjenjuju na percepciju pisma preporuke, odnosno predviđanje uspješnosti osobe na poslu. Rezultati su istraživanja pokazali kako su privlačne žene u usporedbi s drugima percipirane kao osobe koje će najvjerojatnije biti uspješne na poslu.