Sukob Tito-Staljin

1. UVOD
U ovom završnom radu opisan je jedan od najvažnijih događaja nakon Drugog svjetskog rata – sukob između J.B. Tita i J. Staljina, odnosno KP Jugoslavije i KP Sovjetskog Saveza. Događaj koji je obilježio jugoslavenski socijalizam i međunarodni položaj zemlje.Poslijeratna obnova Jugoslavije izvedena je, kao i u cijelom međunarodnom komunističkom pokretu, prema staljinističkom modelu. Ključnu ulogu u organiziranju nove socijalističke ekonomije na osnovama centralističkog sistema državnog upravljanja imala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Novu jugoslavensku državu, Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) proglašenu 29.studenog 1945., činilo je šest republika – Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija. Jugoslavenski je federalizam bio zapravo samo deklarativan jer su članice jugoslavenske federacije imale samo formalnu samostalnost, a u praksi je bila provedena stroga centralizacija vlasti, koja je bila koncentrirana u partijskom i državnom vrhu Jugoslavije. Partija, odnosno njen politički biro, određivala je politiku koju su provodile državne vlasti, a na čelu politbiroa bio je Tito kao glavni tajnik/sekretar.Iako su neke značajke narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije, koji je KPJ pobjednički okončala protiv sila Osovine i domaćih protivnika, od 1941. do 1945. – bile strogo protiv mirenja sa staljinizmom, ipak je poslijeratna obnova Jugoslavije izvedena po staljinističkom modelu, gdje ključnu ulogu ima KPJ, čija je povijesna zadaća bila pobjeda nad klasnim neprijateljem i organiziranje nove socijalističke ekonomije na osnovama centralističkog sistema državnoga upravljanja. Svjesno uključivanje Jugoslavije u istočni socijalistički blok pokazuje i tendencija zbližavanja sa zemljama narodne demokracije u istočnoj i srednjoj Europi, odnosno zaključivanjem ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Poljskom, Čehoslovačkom, Mađarskom i Rumunjskom tijekom 1946. i 1947. godine. Jugoslavija postaje najodaniji saveznik SSSR-a, no smatra se samostalnijim saveznikom od ostalih. Sve češće se javljaju nesporazumi u njihovom odnosu jer rukovodstvo KPJ polazi od pretpostavke pune ravnopravnosti, dok su nasuprot tome,nastojanja staljinističke politike da se putem različitih sfera privredne i druge suradnje podvrgne kontroli i usmjerava unutarnji razvoj svih socijalističkih zemalja. Opiranje KPJ i državnog rukovodstva Jugoslavije te njihovo autonomno ponašanje dovelo je da u manje od tri godine uslijedi razočarenje u silu u koju se pouzdala nova Jugoslavija poslije Drugog svjetskog rata.

2. STANJE U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI OD 1945. DO 1948.

2.1. UNUTARNJA POLITIKA I MEĐUNACIONALNI ODNOSI
Pred KPJ se poslije oslobođenja postavljalo pitanje rukovođenja nastajućim aparatom državne vlasti i uprave, državnim sektorom privrede, masovnom antifašističkim organizacijama, obnovom zemlje. KPJ je brojno ojačala, ali je zadržavala karakter kadrovske partije. Njeno kadrovsko obilježje nije se ogledalo samo u načinu prijema članova nego i u cjelokupnoj organizaciji, ciljevima, programskoj osnovi i ideologiji.
Priliv novih članova pratili su i suprotni procesi, ‘čistke partije’ krajem 1945. i početkom 1946. od slučajnih i idejno-politički nezrelih suputnika. Od članova se tražilo da čuvaju lik i ugled komunista, pošto KPJ nije dozvoljavala da joj se ruši autoritet. Rukovodstvo KPJ je inzistiralo na tome da komunisti budu nosioci novog, revolucionarnog morala, da prednjače u borbi za demokratske odnose, za princip zakonitosti i ravnopravne nacionalne odnose te se koriste sredstvima ‘kritike i samokritike’.
Partijska organizacija je odražavala višenacionalni karakter Jugoslavije. Politika nacionalne ravnopravnosti koju je provodila KPJ trebala je omogućiti razmjernu nacionalnu zastupljenost u organima vlasti, sudstva, uprave, masovnim organizacijama, zatim nesmetan razvoj nacionalnih kultura, osnivanje škola na materinjem jeziku, upotrebu tog jezika u svakodnevnom govoru, pravo na nacionalne kulturne ustanove i tisak. Petranović ističe kako je Tito na Osnivačkom kongresu KP Srbije (Beograd, 8.-12. svibnja 1945.) nacionalnu politiku izrazio riječima: „voljeti svoju federalnu jedinicu – znači voljeti monolitnu Jugoslaviju“.
Većinu rukovodećeg kadra činili su radnici, studenti i učenici. Nastojanja rukovodstva KPJ da se sastav članstva popravi u korist radničke klase nailazila su na prepreke zbog nerazvijene socijalne strukture i zaostalosti Jugoslavije. Njena je radnička klasa bila mlada, malobrojna i uglavnom još tijesno vezana za selo. No, neovisno o socijalnom sastavu, KPJ je bila partija radničke klase po svom programu, ciljevima, ideologiji.