Troškovi u dugom i kratkom roku s primjerom u praksi

UVOD
U ovom seminarskom radu obrađivat ćemo temu „Troškovi u dugom i kratkom roku s primjerom iz prakse“. Da bi što bolje razradili ovu temu potrebno je prvo definisati same troškove i izvršiti klasifikaciju troškova prema raznim kriterijumima. Troškovi predstavljaju vrijednosni (novčani) izraz utrošenih elemenata proizvodnje (sredstava za rad, predmeta rada i radne snage) i poslovne izdatke koji su vezani za ostvarenje te proizvodnje. Cilj svakog preduzeća jeste minimizirati troškove kako bi ostvarilo što veći profit.

Ključne riječi u izradi ovog seminarskog rada su :

• Fiksni troškovi – troškovi preduzeća koji ne zavise od promjene stepena korištenja postojećih kapaciteta. Sa povećanjem ili smanjenjem obima proizvodnje oni ostaju isti.
• Varijabilni troškovi – troškovi koji se mijenjaju pri svakoj promjeni obima proizvodnje. Sa porastom obima proizvodnje varijabilni troškovi rastu, a sa smanjenjem opadaju.
• Prosječni troškovi – troškovi koji se još nazivaju i jedinični, i dobijaju se kao količnik između ukupnih troškova i obimom proizvodnje.
• Marginalni troškovi – dodatni troškovi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti. Marginalni troškovi su povećani troškovi upotrebe resursa da bi se proizvela dodatna količina nekog proizvoda.

Istraživačka pitanja:

1.    Šta su troškovi?
2.    Klasifikacija kratkoročnih troškova?
3.    Kratkoročne i dugoročne krivulje troškova?
4.    Primjer iz prakse.

Opšti cilj:

Opšti cilj ovog seminarskog rada jeste da se u jednom dokumentu na vrlo jednostavan način prikaže odnos kratkoročnih i dugoročnih troškova kao i odnos krivulja tih troškova.

1. PRIRODA TROŠKOVA I NJIHOVA PODJELA
1.1. Pojmovno određenje  troškova
Troškovi predstavljaju specifičan termin koji se u ekonomskoj literaturi definira na različite načine. Najčešće se razumijevaju kao novčana mjera potrošenih resursa od strane proizvoda, usluge, funkcije ili aktivnosti. Isto tako, oni se posmatraju i kao cijena plaćena za sticanje proizvoda ili usluge. Imajući u vidu šarolikost u definisanju troškova, u daljem radu pokušat ćemo ukratko prikazati najvažnija tumačenja troškova.
Definisanje troškova može se izvršiti sa stanovišta subjektivne ili sa stanovišta objektivne teorije vrijednosti. Subjektivna teorija vrijednosti na troškove gleda kao „na žrtvovanje, odricanje, nelagodu“ , pri tome su oblik u kojem je učinjena i lice koje podnosi žrtvu irelevantni. Dakle, troškovi su psihološka kategorija. Ovakav stav bliže određuje tzv. kvalitativnu stranu troškova, što ne znači da kvantitativna strana ne postoji. Naime, žrtva ili odricanje se u najvećem broju slučajeva mogu u većoj ili manjoj mjeri izmjeriti i kvantitativno iskazati. Objektivna teorija vrijednosti polazi od specifičnosti koje određuju robu u robno-novčanoj privredi, a to je posjedovanje upotrebne i tzv. prometne vrijednosti. Prva, označava svojstvo robe da može zadovoljiti neku ljudsku potrebu,a druga, zajednički nazivnik za sve što se nudi i traži na tržištu. Kada se troškovi posmatraju iz ovog ugla onda se mogu reći da su oni utrošene vrijednosti sticanja novih uvećanih vrijednosti. Odnosno, može se reći da su troškovi vrijednosti utrošenih faktora proizvodnje s ciljem stvaranja vrijednosti učinaka.