Trziste i promet animalnih proizvoda u BIH

Uvod
Bosna i Hercegovina (BiH) se nalazi u središnjem dijelu Balkanskog poluostrva, sa površinom od 51.209 km2. Na južnom dijelu ima izlaz na Jadransko more sa oko 21 km morske obale. Okružena je Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom.
Tržište poljoprivrednih proizvoda u Bosni i Hercegovini je dugo funkcionisalo putem mehanizama kojima je upravljala država, kao što su garantovani otkup, garantovane cijene, cjenovno premiranje pojedinih proizvoda i sve ostalo što je karakterizovalo plansku privredu i netržišnu ekonomiju. Tranzicijski procesi i prelazak na tržišni način privređivanja donose promjene koje zahtijevaju prilagođavanje svih učesnika na tržištu novonastalim promjenama, prije svega malih poljoprivrednika, čija proizvodnja je najviše zastupljena na tržištu.
Poljoprivreda i prehrambena industrija FBiH su veoma važne za oblikovanje i stabilizaciju daljeg društveno-ekonomskog razvoja BiH. Važnost sektora prije svega podcrtavaju ekonomske performanse, odnosno relativno visoko učešće sektora u stvaranju bruto domaćeg proizvoda (6,9%, BiH, 2011), zatim u trgovinskoj razmjeni (izvoz BiH 8,3% i uvoz BiH 18,27%, 2012) i zapošljavanju (13% u BiH). Dodatno, njegova ekonomska vitalnost, sposobnost da raste i poboljšava izvozne performanse u vremenu krize i kontrakcije ekonomskog rasta, čini poljoprivredni sektor osnovnim »stabilizatorom« društva i ekonomije BiH. Globalno je prepoznata važnost poljoprivrede kao osnova društveno-ekonomskih sistema iz čega slijedi zahtjev da ona, kao takva, postane briga cijelog društva.

KONKURENTNOST POLJOPRIVREDNOG SEKTORA
Ogroman trgovinski deficit BiH u spoljnotrgovinskoj razmjeni roba sa EU i zemljama CEFTE je problem sa kojim se susreće BiH ekonomija. Primjećeno je takođe da veliki udio u stvaranju deficita ima kategorija poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.
Osnovni razlog niske konkurentnosti sektora je njegova nedovoljno razvijena sposobnost da zadovolji 3 K (količina, kvalitet i konstantnost). Uzroci ovakvog stanja su višeslojni, ali u osnovi nepovoljna struktura sektora (usitnjen, posjed i mikropreduzeća), niska produktivnost i nedovoljna razvijenost ukupnog lanca vrijednosti (logističke usluge nisu razvijene, moderni inputi nisu lako dostupni, transfer znanja, tehnologije i informacija je nerazvijen isl), te niska sposobnost uočavanja trendova na tržištu i prilagođavanja istim. Ovakve, u suštini strukturne probleme nije moguće riješiti u kratkom roku i pojedinačnim naporima. Upravo suprotno, oni se rješvaju u dugom roku i mobilizacijom svih interesnih grupa putem planiraniranih aktivnosti koje će te probleme rješavati na sistematičan način. U kratkom roku udruživanje i snažnija specijalizacija u proizvodnji može biti osnovni mehanizam za unapređenje obima proizvodnje. Zbog neadekvatnih menadžerskih i marketinških znanja, ali i zbog visokih transakcijskih troškova (nedostupnost tržišta) privredni subjekti, a posebno farmeri strategiju „cjenovne konkurentnosti“ vide kao jedinu moguću opciju obezbjeđenja pozicije na tržištu i vrlo često kao jedini način na koji mogu prodati svoje proizvode. Ovo ih tjera da posluju na samoj granici profitabilnosti (ponekad i ispod nje) što naravno smanjuje njihovu sposobnost inovacija i zadovoljavanja strogih zahtjeva u pogledu kvaliteta i sigurnosti proizvoda. Unapređenje kvalitativne konkurentnosti podrazumjeva jačanje prepoznatljivosti kako proizvođača, tako i proizvoda na ciljnim tržištima.