Ugovor iz Nice

Nakon desetljeća rata koji je uzeo milione života, osnivanje Europske unije obilježilo je početak nove ere u kojoj europske zemlje probleme rješavaju razgovorom, a ne borbom. Danas države članice EU-a uživaju niz povlastica: slobodno tržište s valutom koja olakšava trgovinu i čini je efikasnijom, milione novih radnih mjesta, veća prava radnika, slobodno kretanje ljudi i čišća okolina. Postojeća su pravila međutim zamišljena za mnogo manju Europsku uniju; Uniju koja se nije morala suočavati s globalnim promjenama poput klimatskih promjena, globalne recesije ili međunarodnog prekograničnog kriminala. EU ima potencijal i predanost suočiti se s tim problemima, ali to može učiniti jedino ako poboljša način na koji radi.
„Ugovor iz Nice”, odobren na sastanku Savjeta Evrope 11. decembra 2000. a potpisan je 26. februara 2001. godine, donjeo je veće promjene u poređenju sa Amsterdamskim. On je omogućio institucionalne promjene unutar Evropske unije da bi se trasirao put za očekivano pristupanje većeg broja zemalja tokom prve decenije XXI vijeka. Osnovne odredbe Ugovora su: nova preraspodjela glasova u Savjetu ministara u cilju ojačavanja pozicije većih članica kada se nove članice, koje su ulavnom male, budu priključile uniji; broj mjesta u Evropskom parlamentu je određen dajući maksimalan ukupni broj poslanika od 732 (isto tako dogovoren je broj članova za ostale institucije Evropske unije); unose se manje promjene kod ovlaštenja Suda pravde i Evropske centralne banke.