Ugovor o prodaji

Uvod

Ugovor o prodaji je ugovor kojim se jedna ugovorena strana (povjerilac) obavezuje da robu koju prodaje preda drugoj ugovorenoj strani (kupcu) tako da ovaj stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cjenu. Ugovorom o prodaji se vrši razmjena robe za novac. U Zakonu o obligacionim odnosima iz 1978. godine, kojim je jednostavno reguliran ugovor o prodaji u obligacionim privrednim odnosima, pravi se razlikovanje između prava raspolaganja i prava svojine. Društvena pravna lica u pravnom prometu društvenim sredstvima imaju pravo raspolaganja, a pojedinci i građansko pravna lica u pravnom prometu imaju pravo svojine. Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu preda i stvar.
Ugovor o prodaji, vodi porijeklo od trampe, a kao takva javlja se sa pojavom novca, koji preuzima ulogu općeg ekvivalenta. Još u rimskom pravu razlikovala su se dva vida kupoprodaje. Jedan gdje se kupoprodaja sadržavala u aktu mancipacije, koji je značio i prenos svojine i priznavanje prodavca da je primio cjenu, i drugi vid koji se kasnije razvio, na osnovu koga je kupoprodaja proizvodila samo u obligaciono pravna dejstva, a sam prenos stvari i cjene odvijao se posebnim aktom – tradicijom. U savremenim pravima prihvaćeno je drugo rjšenje. U strogo planskim privredama sa centralističkim sustavom upravljanja, kupoprodaja je u velikoj mjeri gubila na značaju. Međutim, sa procesom transformacije državne, odnosno društvene svojine i sa afirmacijom privatne svojine ugovor o prodaji dobija na značaju.
1.Pojam, obilježja i značaj ugovora o prodaji
1.1. Pojam ugovora ugovora o prodaji

Ugovor o prodaji je takav ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da će drugome ugovaraču omogućiti sticanje prava raspolaganja povodom određene stvari odnosno prenijeti u vlasništvo određenu stvar ili ustupiti određeno imovinsko pravo, a drugi ugovarač se obavezuje da će prvome za to platiti određeni iznos novca. Ugovor o prodaji predstavlja pravni osnov ( iustus titulus) za prenos prava vlasništva. Za sticanje prava vlasništva na kupljenom predmetu pored pravnog osnova potrebn je i valjan način sticanja (modus aquirendi), koji se ogleda u predji predmeta ugovora. Načini predaje predmeta ugovora razlijuje se po tome da li je predmet ugovora pokretna stvar, nekretnina ili pravo. Kod pokretnih stvari način sticanja vlasništva je tradicija, a kod nekretnina upis u zemljišne knjige, kod tražbina notifikacija, a kod vrijednosnih papira oredaja i dr, zavisno od objekta ugovora.
Naš je pravni sustav napustio, kao što je slučaj sa nizom drugih pravnih sustava, tradiconalnu podjelu prodaje, na građansko-pravnu i privredno-pravnu (tzv. trgovačku ili prodaja robe). Građansko- pravnom kupoprodajom se označavala ona kod koje su oba ugovarača bila fizička lica ili kada je jedan od ugovarača bio fizičko lice, a drugi društvenopravno lice. Kod ove prodaje nije se radilo o kupovini proizvoda namenjenog tržištu i sposobnog za tržište (roba). Međutim, ako su ugovor zaključivala društvenopravna lica međusobno i ako se kupovala roba, radilo se o privrednopravnoj prodaji. Pravila za regulisanje jedne i druge nisu bila jedinstvena, postojao je dualizam. U našem pravu na građanskopravnu prodaju primjenjivala su se uglavnom pravila ranije važećih građanskih zakonika, a na osnovu Zakona o nevažnosti. Privrednopravna prodaja bila je regulirana uglavnom općim uzansama za promet robom. Već odavno se smatra da ovaj dualizam više nije potreban, da nema opravdanog razloga za njegovo postojanje. Prihvata se princip jedinstva, što je došlo do izražaja i u ZOO. Bez obzira između kojih subjekata je ugovor zaključen, te bez obzira da li se njime želi prenijeti pravo raspolaganja ili pravo vlasništva ili određeno imovinsko pravo, pravila za njegovo reguliranje trebaju u pravilu biti ista.
Ali, ako je priroda odnosa takva, s obzirom na njegov sadržaj i s obzirom na njegove subjekte, predviđena su određena dopunska pravila za takav ugovor odnosno došlo je do korekcije općih pravila i ustanovljena specifična. Ovakvih slučajeva je veoma malo, pa se ne može ni pomišljati o nekom zadržavanju dualizma u pomenutoj materiji.
Ako ugovor zaključuju između sebe društveno pravna lica, tada se radi o prenosu odnosno sticanju prava raspolaganja povodom društvenih sredstava, koja se prodaju.
Ako se u ulozi prodavca nalazi društveno pravno lice, a u ulozi kupca fizičko lice ili građansko pravno lice, tada se otuđuje pravo raspolaganja društvenim sredstvima koja se prodaju, a stiče se pravo vlasništva nad tim sredstvima od strane kupca. Ukoliko se u ulozi prodavca nalazi građansko pravno lice ili fizičko lice, a u uloziprodavca društveno pravno lice, tada se otuđuje pravo vlasništva povodom predmeta koji se prodaje, a kupac stiče pravo raspolaganja tim predmetom, koji postaje društveno vlasništvo. Ukoliko su oba ugovarača fizička lica ili građansko pravna lica, tada se radi o prenosu prava vlasništva odnosno sticanju prava vlasništva.