Uticaj antiglobalističkih pokreta

UVOD

Poslednjih godina globalizacija je postala fraza za one koji su zainteresovani za svijet i način na koji on funkcioniše. U isto vrijeme, ona je postala bauk za one koji se plaše promjena, kao i za one koji vjeruju da je savremenom svijetu donijela preokret ka gorem. Za one koji se plaše promjena vrlo malo se može učiniti da globalizacija postane bolji proces, dok za one koji vjeruju da je globalizacija donijela samo gore stanje svijetu postoji mnoštvo predloženih ispravki. U ovom radu su sadržani neki od argumenata antiglobalističkih pokreta.

OSNOVNI POJMOVI

Da bismo mogli diskutovati o bilo kom detalju antiglobalističkog pokreta, prvo je potrebno definisati globalizaciju, što je samo po sebi teško, jer mnogo autora definišu pojam globalizacija prema svom viđenju. Neke definicije globalizacije ističu da je to proces kojim se smanjuju ili potpuno ukidaju prepreke u međunarodnoj ekonomskoj razmjeri i povećava ekonomska integracija među zemljama.
U svojoj knjizi „Globalisation: Threat or Opportunity?“, Paul Streeten posvećuje cijeli dio sa definicijama globalizacije drugih naučnika. Na listi od 36 definicija, on je napravio skalu od pozitivnih do negativnih, neke fokusirane samo na ekonomiju, druge na tehnologiju, sledeće o kombinacijama istih, a ostali govore o potpuno različitim problemima. Nekoliko riječi se izdvaja. „Internacionalizacija“ se stalno koristi. Druga često korištena fraza je „ekonomska međuzavisnost“. Informaciona tehnologija se često navodi kao pokretačka snaga iza ovog rasta međuzavisnosti-mogućnost za ljude i preduzeća da komuniciraju širom svijeta.
Antiglobalistički pokret ne sastoji se od ljudi koji žele da oduzmi informacionu tehologiju, telefone i e-mail, šta više, oni ih i sami koriste. Većina vidi tehnologiju kao podsticajnu snagu za globalizaciju, ali ne i samu stvar kao takvu. Za potrebe antiglobalističkih pokreta, globalizacija je možda preciznije definisana od strane ekonomista. Thomas Friedman definiše globalizaciju na ovu temu „ta labava kombinacija sporazuma o slobodnoj trgovini, internetu i integraciji finansijskih tržišta, koja znači brisanje granica i ujedinjuje svijet u jedan, unosno, ali brutalno konkurentno tržište“.
Antiglobalizam je političko stanovište koje se decidno protivi negativnim konsekvencama procesa globalizacije. On stoji u protivstavu ideji vladavine svjetskog tržišta, odnosno, načinu razmišljanja koje u realizaciji globalnog tržišta nalazi rešenje za većinu problema savremenog svijeta, a to su prije svega pitanja unapređenja ekonomskog razvoja i otklanjanja siromaštva u zemljama Trećeg svijeta. Idejnim tvorcem ovog pokreta može se smatrati James Tobin, američki ekonomista nobelovac.
Društveni uslovi koji su pogodovali rađanju antiglobalističkog pokreta dovode nas u osamdesete godine prošlog vijeka kada je došlo do pomjeranja političkog klatna u desno posebno u zemljama zapadne Evrope i SAD. Dolazak na vlast Margaret Tačer i Ronalda Regana označava početak ere gašenja socijaldemokratske ideje države blagostanja koja se zbog praktičnih promašaja našla u velikoj krizi. Pojava i uspon nove desnice išla je
uporedo sa procesom zavšetka hladnoratovske, blokovske podjele svijeta i potvrđivanja zapadnog, liberalnog modela uređenja društva kao superiornijeg u odnosu na sovjetski, realkomunistički. Otvorila se mogućnost da zapadnevropske zemlje, a pre njih SAD, utiču da ostatak svijeta prihvati dominantni zapadni model pa makar se to uradilo i problematičnim, nedemokratskim sredstvima. Naglo se mijenja uticaj i značaj pojedinih međunarodnih institucija iza čijih kulisa stoje interesi i model političkog mišljenja SAD.
Neoliberalna politika globalizacije je na stanovištu da smanjenje javne regulacije i uspješnost uspostavljanja sistema slobodne trgovine na globalnom nivou može samo pogodovati nerazvijenim zemljama čemu se antiglobalisti protive odgovarajući da je u pitanju utakmica nejednakih s obzirom na ogromnu prednost razvijenih u tehnologiji i intelektualnoj svojini. Za antiglobaliste, viđenja ključnih aktera neoliberalne globalizacije odavno su
izgubila prefiks ”demokratska”, s obzirom na vidljiv gubitak demokratskog kapaciteta unutar međunarodnih institucija.
Posle događaja od 11. septembra i ratnog odgovora SAD pojavljuje se novi front na liniji nosioci neolibrealne globalizacije – alterglobalisti. Invazija na Irak, umotana u ”ideološku oblandu” borbe protiv međunarodnog terorizma, odagnavanja prijetnje biološkim i hemijskim oružjem i misija širenje demokratije, izazvala je ogorčeno protivljenje alterglobalista koji su američke ”otkopane ratne sekire” okarakterisali namjerom kontrole iračkih naftnih resursa od strane krupnog biznisa kao i željom nametanja jednog društvenog modela i duhovne klime čitavom svijetu. Iz prethodno rečenog može se zaključiti da su glavne crte ciljne orijentacije antiglobalističkog pokreta: zalaganje za uspostavljanje globalne socijalne pravde i solidarnosti, očuvanje životne sredine i protivljenje američkom
neoimperijalizmu.