Vrste pravnih poslova

1.UVOD
U ovom seminarskom radu smo obradili temu vrste pravnih poslova, sa primjerima i objašnjenjima da bi mogli lakše da shvatimo svaku od podjela pravnih poslova. Da bi mogli govoriti o vrstama pravnih poslova moramo prije svega objasniti nastanak i razvitak pravnog posla kroz historiju. Poslije toga moramo obrazložiti pravni posao općenito kao i pojam pravnog posla i tačne definicije. Pravni posao je izjava volje koja sama ili u vezi sa drugim činjenicama izaziva nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnog prava ili dozvoljenog građanskopravnog odnosa. U pravnoj nauci se opravdano ističe razlika između pravnog posla i pravne radnje. Pravni posao treba razlikovati od pravne radnje. Pravni posao je vrsta pravne radnje, ali nije svaka pravna radnja pravni posao. Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Njemu je stran opšti pojam ugovora. Izrazi actus i negotium potiču iz rimskih izvora ali se nikad ne upotrebljavaju kao pravnotehnički termini. Čak i kada se kasnije u rimskom pravu proširio zatvoreni krug tipova ugovora, rimsko pravo nije došlo do opšteg pojma ugovora. Istorija pojma pravnog posla usko je povezana sa nastankom tzv. pandektnog sistema.  U znanosti građanskog prava i pravnoj praksi razvilo se vremenom više vrsta pravnih poslova. Nekima od njih ustalio se sadržaj i pravnotehnički naziv pa ih stoga u teoriji nazivamo imenovanim (nominatnim) ili tipičnim pravnim poslovima. Osim tih pravnih poslova postovje i takvi kod kojih se ni sadežaj ni naziv nisu ustalili i tipizirali. Nzaivamo ih neimenovanim (inominatnim) ili atipičnim pravnim poslovima. U teoriji se ustalilo nekoliko kriterija prama kojima možemo pravne poslove podjeliti u nekoliko vrsta.

2.NASTANAK PRAVNOG POSLA

Termin „pravni posao“ nastao je zaslugom pandektista, a prvi put ga je upotrijebio getingenski profesor Arnold Heise u svom udžbeniku „Osnovi sistema opšteg građanskog prava sa osvrtom na pandekt-predavanja iz 1807. godine. Učenje o pravnom poslu naročito je razvila njemačka pravna teorija u XIX vijeku. PremaVindšajdu: „Pravni posao je izjava volje. Volja se izjavljuje sa ciljem da nastupi pravno dejstvo, a pravni poredak dopušta to dejstvo zbog toga što je ono bilo željeno od strane tvorca pravnog posla.“ Sličnu definiciju u svom udžbeniku navode i Enneccerus i Nipperdey: „Pravni posao je činjenično stanje koje se sastoji od jedne ili više izjava volja koje je od pravnog poretka priznato kao osnov za nastanak navedenih željenih pravnih dejstava. Značaj volje za nastanak pravnog posla naročito je naglašavao Savinji, koji je pojam pravnog posla i izjavu volje koristio kao sinonime.  Učenje o pravnom poslu je dobilo svoj klasični izraz kod Savinjija u njegovom „Sistemu današnjeg rimskog prava, pri čemu je voljni momenat u pravnom poslu bio naročito naglašen. Učenje o pravnom poslu dobija svoj zakonski izraz u Pruskom opštem zemaljskom pravu od 1794. godine, dok kodifikacije iz istog perioda, Code civil od 1804. godine i AGZ od 1811. godine, ne preuzimaju pojam pravnog posla. Udžbeničku formulaciju pravnog posla daje Građanski zakonik Kraljevine Saksonije iz 1863.godine: „Ako je kod jedne radnje volja usmjerena na to da u saglasnosti sa zakonom zasnuje, promjeni ili ukine jedan pravni odnos, ta radnja je pravni posao.“ Učenje o pravnom poslu dalje je razvijala njemačka teorija i to je bila glavna tema njemačke pravne teorije XIX vijeka. Romansko pravno područje tretira probleme koji su u NGZ obuhvaćeni pod pojmom pravni posao u obligacionom pravu, a anglosaksonsko pravno područje u law of contract.