Andrićevo viđenje Bosne

Uvod

Ivo Andrić je književni nobelovac, veliki stvaralac, romantičar i pisac, koji istovremeno nosi obilježje i književno – umjetničkog historičara. Ovaj autor predstavlja vrlo radinog, iskusnog i kosmopolitskog čovjeka, koji se, čak, i u centru Berlina, za vrijeme trajanja Hitlerove diktature, zalagao za oslobađanje intelektualne i umjetničke elite iz poljskih nacističkih logora.
Iako omražen u pojedinim krugovima čitalaca, koji još uvijek nisu razumjeli šta, kako i zašto je Andrić pisao to što je pisao za života, neosporno je poštovan kao pisac koji se ne može ponoviti.
Ivo Andrić je svoje pisane radove temeljio na brižno i dugo istraživanoj i pripremanoj, tačno selekcionisanoj, arhivskoj građi, te nije želio ništa propustiti pri pisanju svojih radova.
Iako je tvrdio kako je svoje radove pisao „razbacano“ i „rašiveno“, kako bi se oni, spontano ili namjerno, sastavili u zaokruženu tekstualno – stvaralačku cjelinu tokom nadolazećih godina, njegova djela, ipak, djeluju jako čvrsto, logički i planirano napisana, tako da se može postaviti pitanje kakav li je to trik tako vještog pisanja ili pitanje o iskrenosti njegove rečenice da je radove pisao neuvezano i neplanski.
Kako god da ih je pisao, on ih je u vremenu dovoljno vješto uvezao da čine originalna i realistična, psihološko – studiozna, sociološki – vaspitna i edukativna djela književnosti svih naroda među kojima i o kojima je pisao.
Andrićevo viđenje Bosne je tema ovoga rada, koja je zahtijevala sagledavanje originalnih tekstova autora, sagledavanje objavljenih kritika na njegova djela, koja tretiraju ovu tematiku, te analitičko raščlanjivanje motiva koji se odnose na viđenje Bosne i bosanskih ljudi odonih koji se tiču viđenja drugih zemalja i drugih ljudi, a među njima, zaista postoji velika razlika.
Andrić nije čovjek koji je mrzio ljude različitih vjera, niti ljude različitih kultura; on je čovjek koji nije volio bol, patnju, stradanja svojih sunarodnjaka, te krv koja je natapala njegovu zemlju tokom burnih ratnih dešavanja, a najviše od svega nije volio taj crni oblak, koji se nadvijao nad njegovom zemljom, i hladni, ratovima stvoreni, vazduh, koji je ledio ljudska srca.
S obzirom na sve što sam kazala prethodno, Ivo Andrić i predstavlja za mene književnu veličinu koju sam željela istražiti na ovaj način, te u čitaocima pobuditi strasniju želju za čitanjem Andrićevih djela, što ujedno predstavlja i moj cilj.
Koristeći se metodama čitanja Andrićevih djela, te kritika njegovih književnih djela, iscrpila sam potrebne informacije za razradu teme ovog rada, a posebnu vrijednost u izradi ovog rada za mene su imala djela sljedećih autora: Jordamović Amela, Rizvić Muhsin i Šamić Midhat, čija su djela prožeta tematikom o postanku Bosne i Hercegovine, o viđenju muslimanskog stanovništva u Bosni u Andrićevim djelima te o pisanju naučno – istraživačkog rada, što mi je u velikoj mjeri pomoglo da se opredijelim na koji način da napišem ovaj seminarski rad i šta treba da mi bude oslonac za obradu teme seminarskog rada.
Budući da sva Andrićeva djela još uvijek nisu objavljena, ni kritika o djelima ovog književnika nije dostigla svoj vrhunac, te će se i u budućnosti još mnogo pisati o njegovim djelima. Kao krajnji rezultat ovog istraživanja, nadam se da će se radom doprinijeti djelima koja se bave pisanjem o Andrićevom viđenju Bosne u njegovim radovima.