Nikos Pulancas – Društvene klase i njihova proširena reprodukcija
Nikos Pulancas - Društvene klase i njihova
proširena reprodukcija
Cilj ovih uvodnih napomena nije u tome da se izloži sistematizovana marksistička
teorija o društvenim klasama, koja prethodi konkretnim analizama izvršenim u ogledima
što slede:(*) saglasno liniji izlaganja, koje se pridržavamo u ovom tekstu, teorijske
analize će biti tesno povezane sa konkretnim analizama koje se izlažu u skladu sa njima.
Cilj ovih napomena je da postave određene putokaze i sasvim opšte tačke raspoznavanja,
što će olakšati čitanje ogleda u kojima će ti putokazi i tačke biti preuzimani i
produbljivani. (1)
I
Šta su društvene klase u marksističkoj teoriji?
1. Društvene klase su skupine društvenih agensa, određenih uglavnom, mada ne
isključivo, njihovim mestom u procesu proizvodnje, tj. u ekonomskoj oblasti. U stvari, o
glavnoj ulozi ekonomskog položaja trebalo bi govoriti samo kada je reč o određenju
društvenih klasa. Marksizam smatra da ekonomika igra presudnu ulogu u načinu
proizvodnje i u društvenoj formaciji. Međutim, politika i ideologija – ukratko, nadgradnja
– igraju takođe veoma značajnu ulogu. U stvari, kadgod Marks, Engels, ili Mao Ce Tung
pristupaju analizi društvenih klasa, oni se ne ograničavaju samo na ekonomski kriterij,
već se izričito pozivaju na političke i ideološke kriterije.
2. Za marksizam, društvene klase označavaju, u jednom te istom kretanju,
suprotnosti i klasnu borbu: društvene klase ne postoje prethodno kao takve da bi zatim
stupile u klasnu borbu (to bi moglo navesti na pretpostavku da klase mogu postojati bez
klasne borbe). Društvene klase se podudaraju sa klasnom praksom, tj. sa borbom klasa, a
nalaze se suprotstavljene jedne drugima.
3. Klasno određenje se podudara sa klasnom praksom – sa borbom – i proširuje se
na ideološke i političke odnose, ali isto tako određuje objektivna mesta agensa u
društvenoj podeli rada: ta mesta su nezavisna od volje tih agensa.
Može se, dakle, reći da društvenu klasu definiše njeno mesto u ukupnosti društvene
prakse, tj. njeno mesto u ukupnosti društvene podele rada, što podrazumeva političke i
ideološke odnose. U tom smislu društvena klasa je određen koncept koji označava
delovanje baze u društvenoj podeli rada (društveni odnosi i društvena praksa). Otuda to
mesto obuhvata ono što nazivam strukturalnim klasnim određenjem, tj. samo postojanje
određene baze – odnosi proizvodnje, mesta na kojima se vrše politička i ideološka
dominacija-subordinacija – u klasnoj praksi: klase postoje samo u klasnoj borbi.
4. To strukturalno klasno određenje, koje postoji samo kao klasna borba, mora se,
međutim, razlikovati od klasne pozicije u određenim prilikama:(2) ti uslovi predstavljaju
tačku u kojoj je koncentrisana uvek svojevrsna istorijska individualnost određene
društvene formacije, ukratko konkretna situacija klasne borbe. U stvari, insistiranje na
značaju političkih i ideoloških odnosa u klasnom određenju, na činjenici da klase postoje
samo kao klasna borba (praksa), ne bi trebalo shvatiti kao »voluntarističko« svođenje
klasnog određenja na klasnu poziciju: značaj toga je očigledan kada u određenim
okolnostima vidimo da postoji distanca između strukturalnog klasnog određenja i klasne
pozicije. Da bismo to učinili jasnijim, iznosim ovde jednostavnu šemu koja će kasnije biti
objašnjena:
a) Društvena klasa, deo klase ili sloj klase mogu imati klasnu poziciju koja ne
odgovara njihovim interesima koji su i sami određeni svojim klasnim određenjem kao
horizontom svoje borbe. Tipičan primer pruža radnička aristokratija koja u određenim
okolnostima zauzima upravo pozicije buržoaske klase. To, međutim, ne znači da ona
postaje deo buržoazije: usled svog strukturalnog klasnog određenja ona ostaje deo
radničke klase i, prema rečima samog Lenjina, čini »sloj« radničke klase. Drugim rečima,
njeno klasno određenje ne svodi se na njenu klasnu poziciju.
Ali uzmimo obrnut slučaj: klase, delovi ili slojevi drugih klasa – upravo sitna
buržoazija – mogu u konkretnim okolnostima zauzimati proleterske pozicije, odnosno
pozicije bliske pozicijama radničke klase. To, međutim, ne znači da oni usled toga čine
deo radničke klase. Ovde ćemo navesti samo jedan prost primer: pogonski tehničari
zauzimaju ponekad pozicije proleterske klase, a ponekad – recimo za vreme štrajkova –
stavljaju se na stranu radničke klase. To, međutim, ne znači da oni usled toga čine deo
radničke klase; ovo zbog toga što se njihovo strukturalno klasno određenje ne može
svesti na njihovu klasnu poziciju. Šta više: upravo zbog svog klasnog određenja, ta
skupina je čas na strani radničke klase, a čas na strani buržoazije (buržoaske klasne
pozicije); kao što tehničari nisu deo radničke klase kad staju na njenu stranu, tako isto
nisu ni deo buržoaske klase kada zauzimaju buržoaske klasne pozicije. Svoditi
strukturalno klasno određenje na klasnu poziciju, znači napustiti objektivno određenje
mestâ društvenih klasa i zameniti ga »racionalnom« ideologijom »društvenih pokreta«.

b) da prvo pitanje koje u tom smislu treba postaviti, nije pitanje »socijalnih
nejednakosti« grupa ili individua: socijalne nejednakosti nisu ništa drugo do rezultat
dekovanja društvenih klasa na agense, tj. delovanja objektivnih mesta koje oni
zauzimaju; te nejednakosti mogu nestati jedino ukidanjem podela društva na klase. Sve u
svemu, kada je reč o klasnom društvu, nije u pitanju nejednakost »šansi« »individua«, pri
čemu se uvek smatra da šanse postoje i da one zavise (ili bezmalo zavise) samo od
individua, tj. da najsposobniji i najbolji uvek mogu da se vinu iznad svoje »društvene
sredine«.
6. Mesto u ekonomskim odnosima igra glavnu ulogu u određenju društvenih klasa.
Šta se u marksističkoj teoriji podrazumeva pod pojmom »ekonomski«?
Proces proizvodnje određuje ekonomsku oblast (ili prostor), a odnosi proizvodnje
određuju mesto agensâ, njihovo raspoređivanje u društvene klase.
Razume se, ono što nazivamo ekonomskim ne obuhvata jedino proizvodnju, već
ukupan ciklus proizvodnje-potrošnje-raspodele društvenog proizvoda, »momente« koji
se, u svom jedinstvu, javljaju kao »momenti« procesa proizvodnje. U kapitalističkom
načinu proizvodnje reč je o ciklusu ukupne reprodukcije društvenog kapitala: proizvodni
kapital – robni kapital – novčani kapital. Ali u tom jedinstvu odlučujuću ulogu ima
proizvodnja. Razlikovanje društvenih klasa na tom nivou ne počiva na veličini dohotka,
niti je to razlika »bogatih« i »siromašnih«, kako je smatrala cela premarksistička tradicija
i kako još danas misli niz sociologa. Stvarna razlika u veličini dohotka samo je posledica
odnosâ proizvodnje.
Šta je to proces proizvodnje i šta su odnosi proizvodnje koji čine taj proces?
U procesu proizvodnje, najpre nailazimo na proces rada koji, opšte uzev, označava
odnos čoveka prema prirodi. Ali taj proces rada se uvek ispoljava kroz istorijski određen
društveni oblik. On nastaje samo u svom jedinstvu sa odnosima proizvodnje.
U društvu podeljenom na klase, odnosi proizvodnje nastaju kroz dvostruku vezu
koja obuhvata odnose ljudi prema prirodi u materijalnoj proizvodnji. Dvostruka veza se
ogleda u odnosima agensa proizvodnje prema predmetu i sredstvima rada (proizvodne
snage), kao i u međusobnim odnosima ljudi, u klasnim odnosima.
Te dve veze se, dakle, odnose na:
a) vezu između ne-radnika (vlasnika) i predmeta i sredstava rada;
b) vezu između neposrednog proizvođača (ili neposrednog radnika) i predmeta i
sredstava rada.
Te veze imaju dva aspekta:
a) ekonomsko vlasništvo: pod time se podrazumeva stvarna ekonomska kontrola
nad sredstvima za proizvodnju, tj. vlast da se sredstva za proizvodnju koriste na određen
način i da se usled toga raspolaže dobijenim proizvodima;
b) državina (posedovanje): pod ovim se podrazumeva pravo upotrebe sredstava za
proizvodnju, tj. upravljanja procesom rada.
6.1. U svakom društvu podeljenom na klase, prva veza (vlasnik/sredstva za
proizvodnju) uvek se poklapa sa prvim aspektom: vlasnici imaju stvarnu kontrolu nad
sredstvima za proizvodnju i tako eksploatišu neposredne radnike, izvlačeći im na razne
načine višak rada.
Ali to vlasništvo označava stvarno ekonomsko vlasništvo, stvarnu kontrolu nad
sredstvima za proizvodnju, te se razlikuje od pravnog vlasništva, osveštanog pravom,
vlasništva koje predstavlja nadgradnju. Razume se, pravo pruža opštu sudsku zaštitu
ekonomskom vlasništvu, ali može se desiti da se oblici pravnog vlasništva ne podudaraju
sa stvarnim ekonomskim vlasništvom. U tom slučaju ovo potonje je presudno za
određivanje mesta društvenih klasa, tj. vladajuće-eksploatatorske klase.
6.2. Druga veza, tj. veza između neposrednih proizvođača – radnika – i sredstava i
predmeta rada, jeste ona veza koja, u okviru odnosâ proizvodnje, određuje eksploatisanu
klasu.
Zavisno od raznih načina proizvodnje, taj odnos može imati različite oblike.
U »pretkapitalističkim« načinima proizvodnje, neposredni proizvođač nije bio
potpuno »odvojen« od sredstava i predmeta rada. Uzmimo, na primer, feudalni način
proizvodnje: iako je feudalac imao pravno i ekonomsko vlasništvo nad zemljom, kmet je
posedovao svoj komad zemlje, bio je zaštićen običajnim pravom, te ga feudalac nije
mogao lako i jednostavno izvlastiti; da bi se to učinilo, u Engleskoj je, na primer, bio
potreban čitav jedan krvav proces enclosures (3) na prelasku iz feudalizma u kapitalizam.
Marks je taj proces nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala. U tim načinima
proizvodnje vladajući oblik eksploatacije ogledao se u neposrednom izvlačenju viška
rada kroz, recimo, kuluk ili porez u naturi. Time želimo reći da je postojala razlika
između ekonomskog vlasništva i državine; naime, vlasništvo i državina nisu nastajali iz
istog odnosa vlasnici/sredstva za proizvodnju.
U kapitalističkom načinu proizvodnje, nasuprot tome, neposredni proizvođači –
radnička klasa – potpuno su izvlašćeni od svojih sredstava rada, jer kapitalista poseduje i
ta sredstva. Upravo taj završni oblik odvajanja radnika od njihovih sredstava za
proizvodnju dovodi do pojave onoga što Marks naziva »pukim radnikom«. Radnik
poseduje samo svoj rad koji prodaje (radna snaga). Ta presudna promena položaja
neposrednih proizvođača u odnosima proizvodnje dovodi do toga da sam rad postaje
roba, tj. da nastupa generalizacija robnog oblika, a ne obrnuto: rad kao roba nije rezultat
prethodne generalizacije dobro poznatih »robnih odnosa«. Ovde se, dakle, višak rada ne
izvlači neposredno, već radom otelovljenim u robi, tj. stvaranjem i prisvajanjem viška
vrednosti.
7. Dakle, lepo se vidi:
7.1. s jedne strane, da odnose proizvodnje valja uzimati u vezi sa odnosima koji ih
čine i u njihovom jedinstvu sa procesom rada; time se zaokružuje vladajući odnos
eksploatacije koji karakteriše određen način proizvodnje i koji na osnovu tog vladajućeg
odnosa određuje eksploatisanu klasu. Ne bi se trebalo držati jedino odnosa vlasništva, te
na osnovu tog vladajućeg odnosa u izvesnom smislu negativno određivati kao pripadnike
eksploatisane klase one koji nemaju ekonomsko vlasništvo, tj. one koji nisu vlasnici.
Polazeći od tog odnosa, eksploatisana klasa (osnovna eksploatisana klasa: radnička klasa
u kapitalističkom načinu proizvodnje) obavlja proizvodan rad u tom načinu proizvodnje;
otuda, u kapitalističkom načinu proizvodnje oni koji nisu vlasnici, nisu istovremeno
radnici.
7.2. S druge strane, da se proces proizvodnje ne određuje »tehnološkim« merilima,
već odnosima agensâ prema sredstvima rada i njihovim međusobnim odnosima, dakle,
jedinstvom procesa rada, »proizvodnih snaga« i odnosa proizvodnje. Proces rada i
proizvodne snage, uključivši »tehnologiju«, ne postoje po sebi, već uvek u konstitutivnoj
vezi sa odnosima proizvodnje. Otuda se u društvu podeljenom na klase ne može govoriti
o neutralnom »proizvodnom« radu, o »proizvodnom radu« po sebi. U svakom načinu
proizvodnje podeljenom na klase, proizvodan je samo onaj rad koji odgovara odnosima
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti