Monetarne finansije
- 1 -
MONETARNE FINANSIJE
1. TRANSMISIONI MEHANIZMI, EFEKTI, INDEKSACIJA I MERENJE INFLACIJE
!
Mehanizam transmisije predstavlja proces autonomnog i samoreproduktivnog širenja
inflacije.
Ovde se radi o toku kretanja inflacije koji se pretvara u kumulativni proces sa
dugotrajnim delovanjem (samoodržavajući proces).
Svaka inflacija može imati različiti inicijalni impuls, ali kada se pokrene taj inflatorni proces ili
transmisioni mehanizam koji u početku ima oblik
cene -› cene -› cene
, koji se zatim transformiše
u novi paralelni proces
cene -› lični dohodci -› cene
i
cene -› devizni kurs -› cene
. Inflacija
ima sve predispozicije za ulazak u inflatorni vrtlog ili inflatornu ekspanziju (hiperinflaciju).
Kod transmisije inflacije
imamo da se inflacija tražnje redovno transformiše i u inflaciju
troškova, i u strukturnu inflaciju
, koje su rezistentne na lečenje inflacije tražnje, što nas
navodi na
zaključak da je teško lečiti inflaciju kada jednom nastane proces njene
transmisije u privredi i društvu
.
Efekti inflacije
mogu biti:
1.
Direktni (pozitivni efekti inflacije):
a) Podsticaj stope rasta proizvodnje (prihvatanje politike kontrolisanog i disciplinovanog
deficitarnog finansiranja);
b) Stimulisanje investicija koje direktno povećavaju društveni proizvod, i
c) Stimuliše se i potrošnja koja povratno stimuliše proizvodnju.
2.
Direktni (negativni efekti inflacije):
a) Opada kupovna snaga novca u zemlji;
b) Pad deviznog kursa i intervalutarne vrednosti (dovodi do devalvacije nacionalne valute);
c) Smanjenje izvoza i porast uvoza (povećava deficit trgovinskog i platnog bilansa);
d) Neizvesnost u privredi (neizvesnost u investicijama);
e) Smanjuje se konkurentska sposobnost na svetskom tržištu (slabe i devizne rezerve);
f) Javljaju se veliki dispariteti cena;
g) Stvara se poslovna nesigurnost;
h) Stalna je tražnja za potrošačkim kreditima;
i) Pokreću se i psihološki faktori inflacije jer jača nepoverenje u domaći novac.
3.
Indirektni efekti inflacije
nastaju u sferi raspodele i preraspodele nacionalnog
dohotka (gde jedni bez krivice gube, a drugi bez svoje zasluge dobijaju):
a) U inflaciji gube svi nosioci fiksnih dohodaka (službenici, profesori, lekari, penzioneri...);
b) U inflaciji najviše dobijaju: država, preduzetnici i monopoli;
c) U inflaciji relativno dobijaju i dužnici (realno manje vraćaju u odnosu na stvarni dug);
d) Najteže su socijalne posledice u inflaciji;
e) Inflacija dovodi do "bežanja" privatnog kapitala u inostranstvo;
f) Tamo gde inflacija prelazi 100 % ili 1.000 % dolazi do stvaranja paralelnih valutnih
sistema (nerazvijene zemlje).
Indeksacija znači da se tekuće nominalne plate povećavaju u skladu sa inflacijom u
proteklom periodu
(to je zapravo porast nominalne plate, a ne realne, u skladu sa inflatornim
očekivanjima). To je proces prilagođavanja cena svih faktora proizvodnje stopi inflacije.
Motiv indeksacije je zaštita dohotka opterećenih subjekata u društvu u procesu
ogromnih
preraspodela koje stvara hiperinflacija.
Indeksacija može donekle minimizirati
problem inflacije, ali je nikako ne može otkloniti.
Statističko
merenje inflacije
izvodi se iz indeksa cena na malo i indeksa troškova života:
ili
W
0
= P
0
q
0
P
1
P
0
W
0
∑
W
0
∑
I =
I =
∑
P
1
P
0
P
0
q
0
∑ P
0
q
0
- 2 -
Gde je:
I
- indeks cena na malo,
P
1
–
cene tekućeg perioda,
P
0
– cene baznog perioda,
W
0
– vrednost proizvodnje baznog perioda (ponder),
q
0
– količina proizvodnje baznog perioda.
2. KEJNSOVA I FRIDMANOVA TEORIJA INFLACIJE
KEJNSOVA TEORIJA INFLACIJE (Inflacija pune zaposlenosti - Fiskalisti)
Posle velike ekonomske krize (1929–1932) koja je do kraja diskreditovala Fišerovu
kvantitativnu teoriju, na ekonomsku pozornicu stupa
Džon Majnard Kejns
koji ekonomsku
analizu pomera sa ponašanja pojedinih subjekata na makroagregate (investicije, štednja,
dohodak, potrošnja) i na njihove međusobne odnose.
Kejns kao pristalica takozvane Kembridžske škole u svom delu "Traktat o monetarnoj
reformi"
objašnjava inflaciju kao posledicu porasta efektivne tražnje u uslovima pune
zaposlenosti (kritična tačka) gde se svako povećanje efektivne tražnje odražava na
porast cena
.
Suština Kejnsove teorije inflacije je u naglašavanju rasta nivoa agregatne tražnje
iznad nivoa agregatne ponude u uslovima pune zaposlenosti (osnovni uzrok rasta
cena).
Kejns u svojim analizama razvija takozvani "dohodovni pristup" monetarnim
faktorima, gde se
dejstvo monetarnih faktora odvija preko dohotka i njegove upotrebe
.
FRIDMANOVA TEORIJA INFLACIJE (Monetaristi)
Pojavom manjeg dela "Studije o kvantitativnoj teoriji novca", univerzitetskog profesora iz
Čikaga,
Miltona Fridmana
, došlo je do prave revolucije u ekonomskoj nauci. Ipak, Fridman
je svoju teoriju okarakterisao kao "ekonomsku kontrarevoluciju", nasuprot, kako Fridman
kaže Kejnsovoj "intelektualnoj svojini".
Sredinom 50-ih godina XX veka dolazi do zamene dominacije Kejnsove teorije Fridmanovom
monetarističkom teorijom, jer se na bazi Kejnsove analize posle II svetskog rata očekivala
recesija i nezaposlenost, a umesto toga došlo je do ubrzanog privrednog rasta i inflacije
(sve do 60-ih godina inflacija se vezivala za stanje pune zaposlenosti).
Kroz Fridmanov monetarizam se, zapravo, reafirmiše Fišerova kvantitativna teorija novca:
"Inflacija je uvek i svuda monetarni fenomen jer se ona stvara rastom količine novca
koji je brži od rasta proizvodnje."
[Milton Fridman]
Za monetariste novac je sve
, primarni faktor ekonomskog razvoja, temelj teorijske
ekonomske analize i glavni instrument monetarne politike.
Ključna determinanta monetarizma je da novac nije pasivna veličina već se on
posmatra kao deo aktive u bilansima stanja ili deo imovine
(teorija tražnje novca je
suština monetarne Fridmanove teorije).
Uzroci inflacije (po Fridmanu) su u tražnji za novcem od strane pojedinih ekonomskih
subjekata i u promenama novčane mase, gde svaki porast novčane mase iznad rasta
nacionalnog dohotka vodi rastu cena, dok je korelacija između količine novca i promene
cena veoma visoka.
3. PRIMITIVNA I FIŠEROVA MONETARNA TEORIJA INFLACIJE
!
PRIMITIVNA KVANTITATIVNA TEORIJA NOVCA - INFLACIJE
Osnovnu formulaciju primitivne kvantitativne teorije novca dali su
Rikardo
i
Hjum
, a zatim i
Džon Stjuart Mil
i
Monteskije
, dok začetak ove teorije nalazimo u radovima francuskog
teoretičara
Žana Bodena
iz XVI veka (1568. god.).
Suština ove teorije
(zbog čega je i dobila ime)
je u tome što ističe čist kvantitativni
odnos između novca i cena, i to novac kao nezavisna i cena kao zavisna promenljiva
.

- 4 -
0
C
E
C
1
C
0
C
2
T
P
T
1
T
2
P
1
P
2
Gde je:
M
1
– količina novca u opticaju,
M
2
– količina depozitnog novca,
V
1
– brzina opticaja gotovog novca,
V
2
– brzina opticaja depozitnog novca,
T
– obim robe na tržištu, i
P
– opšti nivo cena.
Iz poslednje formule vidimo da su cene funkcija proizvoda količine novca i brzine njegovog
opticaja (nivo cena je određen količinom novca u opticaju), a obrnuto proporcionalan obimu
robe na tržištu.
4. TEORIJA INFLATORNOG JAZA I TEORIJA INFLACIONIH TROŠKOVA
TEORIJA INFLATORNOG JAZA
Temelje ove teorije postavio je
Džon Majnard Kejns
u svom delu
"Kako finansirati rat"
. Po
njemu
uslov za početak inflacije je deficitarno finansiranje iz budžeta i to onda kada
imamo tačku pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora
.
Pristalice ove teorije (Kejnsijanci ili fiskalisti) odbacuju tezu o novčanom faktoru kao
primarnom faktoru inflacije (odbacuju kvantitativnu teoriju novca). Umesto novca kao glavni
faktor inflacije uvode ponudu i potražnju, a neravnoteža između ponude i potražnje otvara
jaz – gep, koji može biti:
a)
Inflacioni
, i
b)
Deflacioni
.
Do skoka cena (inflacije) dolazi ako postoji takva količina tražnje koja se ne može podmiriti
odgovarajućom ponudom. Dakle,
inflatorni jaz se javlja kao posledica porasta globalne
tražnje koji nije praćen odgovarajućim porastom globalne ponude
, ili grafički:
Cena C
0
je ravnotežna cena, tu se seku krive ponude i tražnje i ona izražava jednakost
ponude i tražnje. Kod cene C
1
postoji deflacioni jaz, jer je ponuda veća od tražnje, što vodi
padu cena (P
1
> T
1
) i obrnuto kod cene C
2
postoji inflatorni jaz, koji dovodi do porasta cena
(T
2
> P
2
).
TEORIJA INFLACIJE TROŠKOVA
Porast troškova proizvodnje izaziva rast cena, jer troškovi "guraju" cene naviše. Kod ovog
koncepta ne mora da postoji višak agregatne tražnje, jer inflacija ovde nastaje isključivo
rastom troškova (materijala, nadnica, profita, amortizacije itd.).
Sve teorije troškova pokušavaju da objasne zašto rastu cene, kada je zaposlenost privrede
manja od pune zaposlenosti. Po tim teorijama:
- 5 -
a) Povećanje bilo koje grupe troškova koje nije kompenzovano smanjenjem neke druge
grupe troškova izaziva rast cena.
b) Inflacija je fenomen raspodele i rezultat klasne borbe, borbe između nadnica i profita.
Dakle, čista inflacija troškova (ili inflacija ponude) nastaje kada sindikati ili oligopoli ili pak
uvozne cene, izazivaju penjanje krivulje ponude naviše.
Do inflacije dolazi kada pojedine društvene grupe (sindikati ili vlasnici kapitala) vrše
pritisak na povećanje svog udela u raspodeli društvenog proizvoda, ali bez adekvatnog
povećanja produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti poslovanja.
Troškovi su najznačajnija ekonomska kategorija, a iz nje proizilaze cene.
Naša inflacija je
strukturna i troškovna.
DP = P
V
+ N
V
+ V
V
Inflaciju troškova grafički ćemo prikazati na sledeći način:
Uz dati društveni proizvod Y
0
i formirane troškove T
0
, formirane su i cene P
0
uz ravnotežni
odnos privrede E
0
. Ako dođe do rasta troškova na T
1
uz dati društveni proizvod Y
0
, dolazi do
porasta cena sa P
0
na P
1
. Ako troškovi i dalje rastu na T
2
, dolazi do rasta cena na P
2
uz isti
društveni proizvod Y
0
. Ako dođe do porasta društvenog proizvoda sa Y
0
na Y
1
čak i u tom
slučaju porast troškova proizvodnje dovodi do opšteg porasta cena (inflacije).
Do porasta cena neće doći samo u slučaju kada se ostvare maksimalni rezultati - povećan
društveni proizvod sa Y
0
na Y
1
ali uz minimalne nepromenljive troškove proizvodnje, kada
se T
0
ne poveća na T
1
već se kompenzuje smanjenje neke druge grupe troškova. U tom
slučaju cene padaju, sa P
0
na P
0
’.
5. STRUKTURNA TEORIJA INFLACIJE I ŠULCOVA TEORIJA INFLACIJE
TEORIJA STRUKTURNE INFLACIJE
Za razliku od inflacije tražnje koja posmatra ukupni agregatni odnos ponude i tražnje u
privredi kao celini,
strukturna inflacija ističe da treba sagledati odnose ponude i tražnje
i za privredu kao celinu, ali i za njene pojedine delove.
Ovaj tip inflacije je rezultat
strukturne neravnopravnosti privrednog razvoja u slabo razvijenim zemljama. I kada postoji
tzv. nulti višak agregatne tražnje do inflacije će doći. Ako postoji višak tražnje u samo
jednom sektoru privrede, porast cena u tom sektoru brzo će se multiplicirati (umnožiti) i na
ostale sektore privrede. Dakle, „
Za razvoj inflatornog procesa dovoljan je sektorski
višak tražnje
.“
[Čarls Šulc]
.
Strukturnu inflaciju ne treba posmatrati agregatno, već kroz:
a) Sektore u kojima postoji višak tražnje u odnosu na ponudu;
b) Sektore u kojima postoji višak ponude u odnosu na tražnju;
c) Sektore u kojima postoji uravnotežen odnos ponude i tražnje na robnim tržištima.
Strukturna inflacija se ne može izdvojiti kao poseban čist koncept inflacije, već
predstavlja
neku vrstu kombinacije inflacije tražnje i troškovne inflacije
, ali zbog svoje izuzetne
kompleksnosti ona nije posebno formalizovana ni matematičkim ni grafičkimm prikazima.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti