Benito Musolini

UVOD
Talijanski diktator, državnik i političar rođen 29. jula 1883. u malenom selu Varano di Costa, u okrugu Predappio, u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna i ujedno jednom od najsiromašnijih talijanskih krajeva toga doba. Majka Rosa bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac Allesandro bio je kovač i predani socijalist. Benito je imao brata i sestru,Armaldo i Edviga, ali nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Uživao je u poeziji i glazbi. Posebice je volio violinu.
Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i jedno je vrijeme predavao u osnovnoj školi sukobljavajući se s direktorom škole. Benito je smatrao kako su udžbenici loši te da zbog toga ne može učenike zainteresirati za školu. Tijekom tog vremena imao je burnu ljubavnu vezu s udanom ženom koju je u svađi ubo nožem u ruku. Kada je nastava u ljeto završila Benitu nije produžen ugovor o radu.
U švicarsku odlazi 1902. gdje jedno vrijeme radi kao zidar. U to vrijeme proučava ideje Ničea, sociologa Pareta i sindikalista Sorela (koji se zalaže za dokidanje liberalne demokracije i kapitalizma silom). Za vrijeme boravka u Švicarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista „Borba klasa“ propagirao socijalističke ideje. U svojim tekstovima kritizira tadašnje društvo i poziva na promjene, a jednom će napisati kako kraljeve treba svrgnuti. Svoj će glas dignuti i protiv Rimokatoličke crkve smatrajući kako svećenici i biskupi stoje na putu pravde i reformi.
U martu 1919. s drugim mladnim ratnim veteranima Musolini osniva „Fasci de Combattimento“ čime fašizam postaje organizirani politički pokret. Novonastali pokret ime dobiva po snopu, tal. Fasce , starom rimskom simbolu discipline. Pokret je od začetka nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički, a najveću potporu dobiva iz donjih slojeva srednje klase.Na izborima 1919. pokušava postati zastupnik u parlamentu, ali bez uspjeha. To će mu poći za rukom dvije godine kasnije, 1921.
Shativši da demokratskim načinom neće osvojiti vlast u oktobru 1922. na kongresu stranke u Napolju fašisti organiziraju pohod na Rim u kojem sudjeluje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji kralj Vittorio Emanuele III povjerava Musoliniju mandat za sastavljanje vlade, 28. listopada 1922. te on postaje predsjednik vlade. Tada počinje Musolinijeva fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.

RANA KARIJERA

Početkom 1. svjetskog rata Musolini je bio protiv ulaska Italije u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata mijenja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani Antante; vjerovao je da bi talijanskim socijalistima također koristila zapadnjačka pobjeda nad reakcionarnim Centralnim silama. Iako se pomalo kolebao i oko ideoloških pitanja, tadašnja promjena mišljenja bila je motivirana praktičnim razlozima. Stavove je objavljivao u stranačkim novinama „Avanti!“ pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Musolini je dao ostavku i obratio im se riječima: “Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.” Počinje izdavati list „Popolo d’Italia“, preko kojeg se zalaže za intervenciju Italije. Istodobno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu „Fasci d’azione rivoluzionaria internazionalista“ kojoj se priključuje i Musolini zajedno s nekoliko svojih sljedbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku. 1915. je mobiliziran; u ratu se nije posebno isticao niti napredovao u činovima, a nakon dvije godine je ranjen i demobiliziran.
Rusku revoluciju je pozdravio, ali razočarao se kada je Lenjin potpisao mir u Brest-Litovsku; prema Lenjinu je tijekom daljnje karijere imao ambivalentan odnos.
Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav utjecaj koji je nekada imao u Socijalističkoj partiji; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: “Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega Stirner ne bi ponovno postao aktualan?”;”Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije.”Bio je fasciniran politikom koju je Gabriele D’Annunzio vodio u Rijeci, a podupro je i potpisivanje Rapallskog ugovora s Jugoslavijom, kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje talijanskih nacionalista.