Bezicne wfi

UVOD
Ovaj seminarski rad se bavi Wi-Fi tehnologijom, primjenom i sigurnošću Wi-Fi mreža.Institut inžinjera elektrike i elektronike – Internacionalno tijelo IEEE, 1997.
godine donosi specifikaciju 802.11 standarda, zato što je primjećeno da se već
počelo dešavati ono što se prije počelo dešavati i u početku razvoja LAN mreža.
Dakle, to je nedostatak standarda – koji je doveo do toga da proizvođači prodaju
međusobno nekompatibilnu opremu.
Masovno prihvatanje standard je doživio nakon 1999. kada se prihvata
mnogo brži 802.11b standard i 2003. kada se prihvata 802.11g standard, koji je
prvi donio sasvim prihvatljive brzine, kao i omogućio rast gradskih javnih 802.11
mreža. Manjih problema sa kompatibilnošću i dalje ima, ali certificiranje bežičnih
proizvoda sa etiketom “Wi-Fi CERTIFIED”od strane Wi-Fi Alliance polako dovodi
do uklanjanja straha kupaca od kupovanja nekompatibilne opreme. Sam pojam
Wi-Fi nije skraćenica, već trgovačko ime.
Iako je u početku Wi-Fi planiran za korištenje u mobitelima, laptop-ima i
sličnim prijenosnim uređajima, unutar kuće i ureda, uskoro je postalo jasno da je
vrlo iskoristiv i za stolna računala, te je prihvaćen i od brojnih amatera i
profesionalaca za povezivanje udaljenih mreža i računala bez iznajmljivanja
(uglavnom preskupih) unajmljenih vodova. Također, sve je popularnija ugradnja
802.11x spojivosti u konzumentske uređaje tipa igraće konzole, kućne
multimedijalne centre, pa sve do satova i automobila.
Masovnijim prihvaćanjem širokopojasnog pristupa Internetu (preko
kabelske televizije i ADSL-a) dolazi do stvaranja kućnih, manjih i većih gradskih
mreža kojima je jedna od funkcija dijeljenje Internet veze. Štoviše, nekima
je taj način jedini na koji mogu ostvariti širokopojasni
pristup tamo gdje inače nije moguć – iz raznih birokratskih i tehničkih razloga (koji
su uglavnom plod tromosti nekih telekomunikacijskih kompanija u prihvatanju
novih tehnologija).Nažalost, sa gledišta sigurnosti, bežične mreže su bile korak unazad.
Žičnemreže su tu u prednosti pošto je pristup komunikacijskom kanalu moguć samo uz
fizički pristup kabelu, dok kod Wi-Fi mreža jedinu sigurnost predstavljaju
autorizacija i enkripcija. Često (i uglavnom po defaultim postavkama) promet je
nekriptiran, dok je prvu generaciju wireless kriptiranja, WEP, danas moguće
dekriptirati na jačem računalu za nekoliko minuta. To, naravno, ne predstavlja
prepreku telekomunikacijskim kompanijama da postavljaju korisnicima
nekriptirane instalacije, što prečesto dovodi do mogućnosti spajanja bilo koga u
dometu i trošenje mrežnog prometa i novaca bez znanja korisnika. To predstavlja
poseban problem ako se radi o vezi koja se naplaćuje po količini ostvarenoga
prometa – što nalikuje krađi struje ili telefonske veze od susjeda. Drugi mogući
problemi su uobičajeni za računalne mreže – od krađe povjerljivih i privatnih
informacija do podmetanja virusa, trojana i sl. Rješenje je u korištenju sustava za
enkripciju novije generacije tipa WPA, WPA2, AES i slični, o kojima će biti više
riječi u daljnjem dijelu teksta.

PREGLED STANDARDA Wi-Fi MREŽA

Wi-Fi, Wireless-Fidelity (IEEE 802.11) je bežična mreža gdje se podaci imeđu dva ili više računara prenose pomoću radiofrekvencija (RF) i odgovarajućih antena. Najčešće se koristi u LAN mrežama (WLAN), ali se u posljednje vrijeme sve više nudi i bežični pristup WAN mreži – internetu. Wi-Fi je brand Wi-Fi Alianse koja propisuje standarde i izdaje certifikate za sve Wi-Fi uređaje. Wi-Fi je 1991 godine izumila NCR Korporacija/AT&T u Nieuwegeinu, Holandija. Prva mreža se zvala WaveLAN i radila je na brzinama od 1 do 2 Mbit/s. Ocem WiFi-a se smatra Vic Hayes čiji je tim osmislio standarde za Wi-Fi kao što su IEEE 802.11b, 802.11a i 802.11g.
•    802.11astandard ima teoretsku brzinu od 54 megabita u sekundi, no najčešće ona iznosi oko 30 megabita/s. Ovaj standard je skuplji jer WiFi kartice zasnovane na a standardu rade na višim frekvencijama (5GHz, za razliku od 2.4 GHz kod b i g standarda)
•    802.11b  standard predstavljen 1999. u isto vrijeme kada i 802.11. Kao i 802.11, radi
u 2.4 GHz spektru. Brzine transfera podataka su povećane na 11Mbps korištenjem
Complementary Code Keying (CCK) tehnologije, koji je bio vrlo ekonomična
nadogradnja postojećih 802.11 čipseta. To je omogućilo masovnu proizvodnju
jeftinih i dovoljno brzih uređaja, te započelo proces popularizacije 802.11X
tehnologija. Realne brzine transfera su oko 5 Mbps.
Koristi maksimalno 14 kanala (čija legalnost ovisi o regiji, npr. SAD 11,
Europa 13…) od kojih su nepreklapajuća 3.
Neslužbeni standard 802.11b+ donesen je od strane proizvođača Texas
Instruments i njihovog ACX100 čipseta. Donosi brzine transfera od 22 i 44 Mbps,
korištenjem Packet Binary Convolution Coding (PBCC) modulacijske tehnike.