I DEO

UVOD U EKONOMIKU

POSLOVANJA PREDUZEĆA

1. POJMOVI I KATEGORIJE EKONOMIKE POSLOVANJA

1.1. Ekonomske nauke

Ekonomske nauke spadaju u grupu društvenih nauka koje za predmet izučavanja imaju ekonomsku oblast 
društvenog života. Izdvajanje ekonomskih nauka iz okvira filozofije događa se tek sa nastankom kapitalističkog 
društvenog uređenja. U kapitalizmu robna proizvodnja postaje dominantan oblik privređivanja, nasuprot ranijim 
načinima proizvodnje koje je, više ili manje, obeležavao naturalni oblik proizvodnje i razmene. Predmet izučavanja 
ekonomskih nauka danas je skoro svaka ljudska delatnost u kojoj se javlja problem ograničenih sredstava za 
realizaciju odabranih ciljeva. Ekonomske nauke se ne bave isključivo izučavanjem i objašnjavanjem ekonomskog 
života, njegovih karakteristika i zakonitosti. One razvijaju odgovarajuće 

naučne metode 

pomoću kojih omogućavaju 

što povoljniji izbor pravaca i načina ekonomskog razvoja.
Ekonomske nauke izučavaju 

pojave 

u reprodukciji i ekonomskom životu sa aspekta društvenih odnosa. One 

predstavljaju jedan od podsistema u sistemu društvenih nauka. Ekonomske nauke izučavaju i 

institucije 

u okviru 

kojih se odvija ekonomska aktivnost društva. Institucije, sa svoje strane, imaju dominantan uticaj na društveni 
razvoj, u smislu njegovog ubrzanja, kočenja ili usporavanja. Ekonomske nauke obuhvataju brojne i raznovrsne 
naučne discipline. Njihov sadržaj čine:

1.

opšte ekonomske aktivnosti i globalni ekonomski procesi;

2.

ekonomske aktivnosti u pojedinim specifičnim oblicima i načinima proizvodnje,

3.

ekonomske aktivnosti u pojedinim zemljama i regionima;

4.

različite dimenzije i aspekte privrednog razvoja;

5.

međunarodni ekonomski odnosi;

6.

pojedinačne grane i delatnosti privrede;

7.

preduzeća u raznim privrednim oblastima;

8.

pojedine ekonomske kategorije i pojmovi;

9.

metodološki aspekti kvalitativne i kvantitativne analize ekonomskih pojava i procesa;

10.

10 prostorni i vremenski aspekti materijalnih komponenata proizvodnje;

11.

istorijski razvoj ekonomske misli.

Iako su vrlo brojne i raznovrsne, 

ekonomske nauke čine celinu koja se označava nazivom ekonomska nauka 

ili ekonomija. 

1.2. Ekonomija

Reč 

ekonomija 

vodi poreklo od grčke reči 

OIKONOMIA 

u izvornom značenju „pravila o radu u gazdinstvu“. Pod 

terminom „ekonomija“ označava se „ukupnost ekonomskih
nauka“ koje obuhvataju „svaku ljudsku delatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju 
odabranih ciljeva“. Iz ovakvog pristupa pojmu „ekonomija“ proizilaze i zahtevi 

efektivnosti

, koja označava 

maksimalnu realizaciju ciljeva u okviru datih raspoloživih resursa, kao i 

efikasnosti

, koja označava ostvarivanje 

postavljenih ciljeva sa minimalnim trošenjem resursa.

Ekonomija je naučna disciplina i oblast koja izučava ekonomske zakonitosti u privredi jedne zemlje, 
grupe zemalja ili regiona. 

Kao posebna oblast nauke ekonomija obuhvata ekonomsku teoriju,

 

ekonomsku politiku 

i prateće ekonomske discipline koje omogućavaju

 

kvalitativnu i kvantitativnu analizu ekonomskih pojava, kao i 

primenu

 

naučnih dostignuća u praksi.

 Ekonomija obuhvata danas splet ukupnosti ekonomskih nauka i 

naučnih disciplina. 

Savremena ekonomija izučava zakonitosti materijalnog

 

razvoja i ekonomskog života društva i 

njegovih podsistema.
Terminom ekonomija u njegovom najužem značenju, označava se gazdinstvo, najčešće poljoprivredno, zadružno – u 
kome se zajednički obavlja određena privredna delatnost. U tom smislu, 

izraz „ekonomija“ označava štedljivost 

i racionalno korišćenje raspoloživih resursa

, kao 

i red u vođenju gazdinstva 

– domaćinstva. Šire gledano, 

ekonomija obuhvata ekonomske odnose i aktivnosti ljudi vezane za procese reprodukcije.

1.3. Ekonomika

Termin ekonomika 

(economics) 

u literaturi se koristi u različitom značenju. On se uglavnom odnosi na „ekonomsku 

teoriju“, ali se upotrebljava i da 

izrazi ekonomsko stanje u određenoj privrednoj oblasti,

 

ekonomsku 

delatnost 

ili, pak, 

ukupnost ekonomskih odnosa i procesa

 u zemlji, grani ili preduzeću. „Ekonomika“ označava i 

ekonomske nauke ili naučne discipline koje izučavaju 

ekonomsku stvarnost

, kao određeni segment društvenog 

života, sa ciljem „obezbeđivanja uslova za što povoljniji izbor pravaca budućeg razvoja privrede i društva“. Kao 
naučna disciplina ekonomika proučava delovanje ekonomskih zakonitosti u određenoj zemlji, privrednoj oblasti ili 
preduzeću. Ona izučava i 

konkretne odnose 

između ljudi ili grupa, vezane za proces reprodukcije, kao i mere i 

1

oblike ekonomske politike zemlje, područja, privredne delatnosti ili grane. Ekonomika se bavi svim aspektima i 
problemima proizvodnje i reprodukcije materijalnog bogatstva društva. Ekonomika izučava:

komponente proizvodnje – reprodukcije;

uslove i oblike korišćenja raspoloživih komponenata;

zakonitosti i principe racionalnog kombinovanja faktora proizvodnje (efikasnosti i efektivnosti);

ostvarene rezultate u procesu obavljanja delatnosti;

raspodelu ostvarenih rezultata iz procesa rada i poslovanja.

Ekonomika izučava i istražuje odnose u reprodukciji u okviru kojih čovek deluje na faktore proizvodnje. Uz pomoć tih 
faktora, proizvodi ga, razmenjuje, raspodeljuje, troši i obnavlja proces proizvodnje i usluge. Ekonomika istražuje 
kako se proizvodi i reprodukuje materijalna osnova bogatstva jednog društva ili njegovih segmenata – podsistema. 
Osnovna i globalna nauka u sistemu ekonomskih nauka jeste ekonomija (ili politička ekonomija). Ona proučava i 
tumači zakone proizvodnje, razmene, raspodele i potrošnje materijalnih dobara za život u ljudskom društvu uopšte. 
Deo ekonomskih nauka razvija se u pravcu izučavanja ekonomskih zakonitosti u konkretnom ekonomskom prostoru i 
ambijentu, prema pojedinim delatnostima reprodukcije. U tom pravcu razvijala se i ekonomika, kao posebna oblast 
ekonomskih nauka. Ekonomika se dalje raščlanjuje na posebne naučne discipline. Deo tih disciplina izučava 
ekonomsku stvarnost jedne društvene zajednice u datom periodu, odnosno ekonomsku stvarnost nacionalne 
ekonomije. Drugi delovi izučavaju određene oblasti nacionalne ekonomije kao šire ekonomske stvarnosti. Jedna 
grupa ekonomskih disciplina razvija se u pravcu izučavanja ekonomske stvarnosti privrednih subjekata, odnosno 
preduzeća, kao njenih organizacionih podsistema. Ekonomika se raščlanjuje na ekonomike pojedinih privrednih 
delatnosti: ekonomiku industrije, ekonomiku poljoprivrede, ekonomiku unutrašnje trgovine, ekonomiku turizma i sl. 
Sistem ekonomskih nauka upotpunjuje se i zaokružuje sve većim brojem naučnih disciplina, kao što su ekonomska 
istorija, ekonomska geografija, privredna statistika, zatim nauka o finansijama sa nizom svojih grana, kao i teorije 
računovodstva i sl. Izučavajući i posmatrajući mesto i ulogu ekonomike u sistemu ekonomskih nauka, zaključuje se 
da je to nauka koja se razvija na osnovama opšte ekonomije, i da se ona dalje grana na ekonomike pojedinih 
privrednih delatnosti i ekonomike privrednih subjekata.

1.4. Ekonomska politika

Ekonomska politika je posebna oblast ekonomskih nauka

. Ona je nauka o merama i metodama državnog 

regulisanja, usmeravanja i menjanja odnosa u okviru reprodukcije ijednog društva. Ekonomska politika predstavlja i 
praktičnu aktivnost koju sprovodi država, njene institucije i organi. U tom smislu, 

ekonomska politika

 

predstavlja 

koncentrisani izraz ekonomike.

 Ekonomska politika se bavi izučavanjem načela, pravila ponašanja i zakonitosti 

koje se pojavljuju u ekonomskim i drugim aktivnostima države, kao i regularnog delovanja države na ekonomsku 
bazu i na postojeće ekonomske odnose u cilju njihovog menjanja i usavršavanja. Iako je ekonomska politika 
uslovljena ekonomikom i njenim zakonitostima, 

ona ima određeno samostalno područje izučavanja i

 

delovanja i povratno utiče na ekonomiku 

– bilo pozitivno ili negativno. Ekonomsku politiku kao nauku i praksu 

možemo posmatrati prema pojedinim načinima proizvodnje, međunarodnim ekonomskim odnosima, širim regionima, 
pojedinim zemljama, granama privrede,  grupacijama, preduzećima i sl. Ekonomska politika je uslovljena 
dostignutim stepenom ekonomske razvijenosti konkretne zemlje, organizacijom i strukturom njene ekonomike  i 
društvene nadgradnje. Pored toga, na ekonomsku politiku nacionalne privrede značajan uticaj ima i međunarodni i 
politički položaj jedne zemlje, odnosno njena uloga u međunarodnoj podeli rada. U savremenim uslovima koje 
obeležava globalizacija ekonomskog života, postojanja velikih i snažnih međunarodnih ekonomskih organizacija i 
integracija (Evropska unija, Međunarodne finansijske institucije, OECD, regionalna udruženja i sl.) – ekonomska 
politika jedne države nužno mora uvažavati pravila, zakonodavstvo i planove tih međunarodnih činilaca i institucija. 

1.5. Preduzeće

Preduzeće je ekonomski subjekt u okviru kojeg se, u robno-novčanoj privredi, obavlja određena 
privredna delatnost i aktivnosti. 

Društvena i ekonomska obeležja preduzeća evoluiraju sa transformacijom 

svojine i

 

razvojem tehničke osnove preduzeća, odnosno podele rada.

 

Razvoj komponenata proizvodnje, tehničke 

osnove i podele rada,

 

kao i omasovljavanje proizvodnje i automatizacija proizvodnje – dovode

 

do promena 

kvalitativnih obeležja preduzeća. Na položaj i reprodukciju

 

preduzeća doprinose uticaj i mere ekonomske politike 

države.

 

Tržišni koncept preduzećem smatra „

svaki samostalni finansijski subjekt koji proizvodi za tržište 

robu ili usluge“

 

Ekonomski karakter preduzeća proizilazi iz njegove materijalne baze

 

koju čine kapital i ljudski 

rad, kao i ekonomskih zakonitosti i principa

 

na kojima se zasniva poslovanje i  razvoj preduzeća.

 

Preduzeće je složen 

ekonomski i organizacioni subjekt koji podrazumeva

 

detaljnu unutrašnju podelu rada, poslova i funkcija, a samim 

tim

 

i  potrebu njihovog koordiniranja ka postavljenim ciljevima.

 

Savremene teorije preduzeća izučavaju ga kao 

racionalni, ekonomski

 

sistem sa preduzetnikom i menadžerom na čelu, dok ga teorije o organizaciji

 

prevashodno 

definišu kao organizacioni oblik, sa definisanim

 

međuljudskim odnosima. Savremeno preduzeće je, međutim, složeni 

sistem

 

koji podrazumeva jedinstvo i usklađenost ekonomskih i socijalnih

 

komponenata njegove organizacije.10

 

Sa 

aspekta ekonomike poslovanja preduzeće posmatramo kao

 

osnovni ekonomski organizovani oblik poslovanja i 

ekonomske aktivnosti ljudi, sa određenim i definisanim ciljevima. U tom smislu 

ono predstavlja oblik kolektivnog 

(zajedničkog) rada i aktivnosti, ekonomski i organizacioni subjekt u kome se ostvaruju reprodukcija i 
funkcionisanje raznovrsnih delatnosti, procesa rada i međuljuskih odnosa

.

 

Glavni ciljevi modernog 

preduzeća  je „visoki dohoci uprave, dobri profiti, čvrst konkurencijski

 

položaj i rast“

2

background image

podrazumeva stalne promene, kako ciljeva, tako i metoda i tehnika. Unapređenje poslovanja i njegove efikasnosti u 
svim segmentima jedan je od stalnih i dugoročnih ciljeva svakog preduzeća i njegovog menadžmenta.

2. EKONOMIKA PREDUZEĆA

Ekonomika preduzeća spada u grupu ekonomskih nauka. 

Ekonomika preduzeća je naučna oblast koja se bavi 

izučavanjem ekonomije preduzeća. Ona je složena sveobuhvatna disciplina koja izučava ekonomska stanja, 
ekonomske 

procese 

i ekonomske 

odnose 

u okviru preduzeća.Ekonomika preduzeća 

obezbeđuje ekonomske 

instrumente za efikasno upravljanje i poslovanje preduzeća

. Ona kreira teorijsku podlogu i instrumente za 

strateško i operativno vođenje ekonomije preduzeća. Ekonomika preduzeća izučava metode i tehnike poslovanja 
preduzeća. Pomoću metoda i tehnika obezbeđuju se efikasnost raspoloživih komponenata i resursa preduzeća, kao i 
optimalni rezultati poslovanja. Ciljevi i metode ekonomike preduzeća usmereni su ka traženju optimalnih rešenja za 
realizaciju postavljenih zadataka preduzeća u uslovima ograničenih resursa i konkurencije. 

Ekonomika preduzeća 

obuhvata celokupnost ekonomskih interesa odnosno ciljeva preduzeća, njihova kvalitativna i kvantitativna svojstva i 
međusobne odnose. 

Ona izučava efikasnost i efektivnost funkcionisanja i razvoja preduzeća kao privredne jedinice i 

subjekta poslovanja.

2.1. Istorijski razvoj ekonomike preduzeća 

Prvi tragovi nauke o ekonomiji preduzeća nalaze se krajem XV veka. U delu Luke Pačolija 

Priručnik za aritmetiku, 

geometriju, razmere i odnose

, objavljenom 1494. godine prvi put je objavljena tehnika dvojnog knjigovodstva, kao 

prva uopštena saznanja o ekonomiji trgovine, odnosno trgovačkih preduzeća.  Temelji ekonomike preduzeća 
postavljeni su u Nemačkoj, u prvim decenijama XX veka. U to vreme objavljuju se značajni radovi iz knjigovodstva i 
knjigovodstvenih bilansa nemačkih autora Šmalenbaha, Nikliša i Melerovica.U njihovim radovima je izražena 
orijentacija na ekonomsku sadržinu preduzeća, a manje na metode i tehnike istraživanja. 

Ekonomika preduzeća 

kao naučna disciplina ima, dakle, svoje korene u knjigovodstvenim i bilansnim teorijama nemačkih 
autora. 

I prvi naučni radovi domaćih autora iz oblasti ekonomike preduzeća i analize bilansa su pod snažnim 

uticajem pomenutih i drugih nemačkih autora. Oni se odnose na istraživanja kategorija međuzavisnosti troškova, 
fiksnih troškova, finansija preduzeća, bilanse, kontne planove, odnose između pojedinih vrsta troškova i sl. 
Karakteristika ovih istraživanja je 

odsustvo kompleksnog sistemskog prilaza ekonomiji preduzeća

. Skoro da 

se ne izučavaju elementi ulaganja i rezultata, angažovanje i trošenje sredstava u jedinstvenom procesu reprodukcije 
preduzeća, već uglavnom, i to parcijalno: proizvodnja, promet, finansiranje, bilansi, troškovi i sl. U razvoju 
ekonomike preduzeća kao naučno-nastavne discipline, odnosno izučavanju ekonomske sadržine aktivnosti preduzeća 
– 

značajan je doprinos američke škole

. Kao kolevka naučne organizacije rada (scientific management) u razvoju 

nauke u ovoj oblasti, američki autori bili su orijentisani uglavnom na raznovrsne metode i tehnike rada preduzeća i 
praktičnu primenu tih metoda u preduzeću. Pojava metodoloških naučnih disciplina, kao što su operaciona 
istraživanja, teorija igara, statistička analiza i sl., čija primena je usmerena prvenstveno na preduzeća, takođe 
doprinosi bržem razvoju ekonomike preduzeća. Te nove metode obećavale su svojom primenom i rezultatima brži 
napredak u istraživanju problema ekonomike preduzeća. Primena novih metoda je doprinela da se šezdesetih godina 
dvadesetog veka pojavi zaokret u ekonomici preduzeća, usmeravajući istraživanja na 

metode

, a preko njih na 

ekonomsku sadržinu života u preduzeću.
Ovaj pravac istraživanja karakterišu:

1. razvijanje brojnih 

metoda i tehnika rukovođenja (menadžmenta) 

i odlučivanja u preduzeću;

2.

tržišni aspekt 

i karakteristike ekonomike preduzeća;

3. uvođenje i razrada 

metoda operacionih istraživanja 

u proces odlučivanja preduzeća;

4.

kibernetizacija 

preduzeća kao organizacionog sistema.

U izučavanju ekonomske i metodološke problematike preduzeća (kompanija, korporacija) – posebnu ulogu u 
dosadašnjem razvoju imao je 

menadžment

. I ovde je težište izučavanja i istraživanja počivalo na razvijanju novih 

tehnika i metoda poslovanja preduzeća. Teorija odlučivanja i „teorija igara“ su se vrlo brzo razvile kao naučno-
nastavne discipline – potiskujući najčešće u drugi plan sam predmet o kome se odlučuje, odnosno preduzeće i 
njegove tehnološke i radne procese. Ovakav kvantitativni pristup je usporavao i potiskivao u drugi plan razvoj 
ekonomike preduzeća. Ekonomska sadržina zbivanja u preduzeću izučavana je iz posebnog ugla 

tržišne dinamike

Primenom matematičko- grafičkih metoda vrši se analiza dinamike ekonomskih rezultata preduzeća. Tržišni faktori 
imaju prevashodan uticaj na prodaju proizvoda u savremenim uslovima, pa je njihovo praćenje i izučavanje postalo 
značajan predmet i sadržaj ekonomike preduzeća. Na ovim osnovama pojavljuje se i 

marketing

, kao zasebna 

disciplina, koja u vrlo kratkom vremenskom razdoblju razvija i usavršava veštinu trgovanja u Americi i Evropi. 
Marketing postaje glavni instrument tržišne orijentacije savremenog preduzeća i kriterijum njegove uspešnosti i 
razvija se kao moćna naučna disciplina. Metode 

operacionih istraživanja 

predstavljaju takođe novo područje 

kvantitativnih metoda u ekonomskom odlučivanju. Među njima su: linearno i nelinearno programiranje, mrežno 
planiranje, dinamičko programiranje i sl. One nalaze sve širu primenu u organizovanju procesa proizvodnje i 
prodaje.Šezdesetih godina prošlog veka javlja se prodor 

kibernetike 

u upravljanju procesima reprodukcije u 

preduzeću. Konstruiše se „kolo povratne sprege“ u cilju upravljanja dinamikom organizacionog sistema. U 
preduzećima se ta dinamika određuje ulazno-izlaznim elementima ekonomije preduzeća, kao sistema. Interakcija tih 
ulazno-izlaznih (inputoutput) elemenata sagledava se na osnovu statistički utvrđenih korelacija u dinamici pojedinih 
elemenata odnosno komponenti preduzeća. Na ovaj način se razvija 

industrijska dinamika 

kao posebna naučno-

4

metodološka disciplina, usmerena na upravljanje ponašanjem preduzeća kao ekonomskog sistema.Organizacione 
metode istraživanja, a pogotovu matematičke metode operacionih istraživanja, teorije odlučivanja, teorije igara, 
industrijska dinamika – služe ekonomici preduzeća kao značajan instrument istraživanja – ali, po svojoj suštini i 
sadržaju nisu uključene u sistem ekonomskih nauka.  Razvoj organizacionih i drugih metoda i tehnika istraživanja – 
doprineo je sagledavanju kompleksnosti i snažnom razvoju ekonomike preduzeća kao naučne discipline u uslovima 
industrijalizacije, tržišnog okruženja i informatike.

2.2. Razvoj ekonomike preduzeća u jugoslovenskoj teoriji i praksi

Prvi celovitiji naučni pristup ekonomiji preduzeća na našim područjima javlja se tridesetih godina dvadesetog veka 
na visokim ekonomsko- komercijalnim školama u Beogradu i Zagrebu. Izučavan je uglavnom ekonomsko-
knjigovodstveni aspekt preduzeća i to samo fragmentarno, kao npr. teorija troškova, po ugledu na nemačke 
ekonomiste Melerovica i Šmalenbaha. Poseban doprinos razvoju ekonomike preduzeća u tom periodu dali su prof. 
Stevan Kukoleča i prof. Živko Kostić – zaokružujući i uobličavajući ovu naučnu disciplinu u okviru ekonomike i 
organizacije preduzeća.

2.2.1. Ekonomika i organizacija preduzeća kao jedinstvena naučna disciplina

Ova disciplina klasičnu teoriju troškova proširuje na granične troškove, uz širenje okvira ekonomike preduzeća na 
ekonomske principe reprodukcije, sredstva za proizvodnju (faktore proizvodnje) i prikazivanje procesa proizvodnje u 
preduzeću kao organizacionog fenomena. Posebno mesto u vođenju poslovne politike preduzeća pripada troškovima, 
odnosno potrebi njihove analize i smanjivanja u dinamici poslovanja preduzeća. U ovom teorijskom pristupu 
organizaciona problematika je zastupljena u jednakoj meri kao i problematika ekonomije preduzeća. Posebno mesto 
u izučavanju ove discipline dobijaju nove kategorije „samoupravljanje“ i „udruženi rad“. Preduzeće (radna 
organizacija) je ekonomski i organizacioni podsistem u sistemu samoupravljanja i udruženog rada. U normativnom 
sistemu, odnosno zakonskom regulisanju tog perioda, preduzeće ne predstavlja ekonomsku celinu i nosi značajane 
ideološke premise i karakteristike. Tržišna dimenzija preduzeća je potpuno potisnuta, a ulogu regulatornog 
mehanizma preduzeća vrše paradržavne i paraekonomske institucije.

2.2.2. Ekonomika preduzeća i organizacija preduzeća kao posebne naučne discipline 

Koncepcija odvojenog i paralelnog izučavanja ekonomike preduzeća i organizacije preduzeća celovito je obrađena u 
radovima naših poznatih autora dr Stevana Kukoleče i dr Živka Kostića.24 Ovom koncepcijom izdvaja se 
organizaciona tematika iz domena ekonomike preduzeća.  U ekonomiji preduzeća 

uvodi se pojam 

„mezoekonomija“ 

kao sistemska međukarika između ekonomije pojedinca (mikroekonomija) i ekonomije društva 

(makroekonomija) u celini.  Ciljevi preduzeća uslovljeni su ulogom konkretnog preduzeća u procesu reprodukcije 
njegovom veličinom, tehnologijom i sl.  Navedene karakteristike preduzeća se odnose na:

ciljeve

elemente

međusobne odnose elemenata

faktore koji uslovljavaju konkretne odnose.

Ciljevi ekonomike preduzeća 

usmereni su na izučavanje onih pojava, činilaca i faktora koji uslovljavaju rezultate 

preko kojih se ostvaruju ciljevi preduzeća kao konkretnih ekonomskih subjekata. Ti ciljevi su:

a) makroekonomski 

– u čijoj osnovi je zahtev da se rezultatima konkretne proizvodnje (ili usluga) u okviru 

preduzeća obezbede optimalna društvena reprodukcija i sredstva za pokriće društvenih potreba (opšta i zajednička 
potrošnja). Ovim ciljevima obezbeđuje se realizacija obaveza preduzeća prema državi.

b) mezoekonomski 

– u čijoj osnovi je zahtev da se rezultatima konkretne proizvodnje preduzeća obezbede 

sredstva za akumulaciju i dalji razvoj date proizvodnje ili usluga u preduzeću. Postizanjem ovih ciljeva obezbeđuje se 
opstanak i razvoj, odnosno zahtevi rasta i proširenja reprodukcije preduzeća.

c) mikroekonomski 

– koji se svode na zahtev da se rezultatima preduzeća obezbede sredstva za održavanje i 

povećanje životnog standarda zaposlenih radnika i poboljšaju njihovi uslovi rada. Ovim ciljevima obezbeđuje se 
reprodukcija zaposlenih u preduzeću, njihova motivacija za rad, odgovarajući nivo potrošnje i standarda zaposlenih i 
njihovih porodica. 

Elementi ekonomike preduzeća 

kao određenog i konkretnog materijalnog organizacionog sistema čine njenu 

strukturu i predstavljaju značajan predmet analize i izučavanja ekonomike preduzeća. Oni se javljaju kao:

a) elementi rezultata 

– u obliku fizičkog proizvoda, vrednosti proizvodnje i dobiti, kao finansijskog rezultata, i

b) elementi ulaganja 

–izražavaju se kao radna snaga, angažovana sredstva, predmeti rada i troškovi.

Proces reprodukcije 

kao objekat posmatranja i izučavanja ekonomike preduzeća svodi se na ekonomski transfer 

elemenata ulaganja u elemente rezultata. Rezultat tog transfera treba da bude uvećana vrednost reprodukcije.

Međusobni odnosi elemenata 

ekonomije se formiraju u procesu pretvaranja elemenata ulaganja u elemente 

rezultata. Ti ulazno-izlazni odnosi su specifični u svakom konkretnom preduzeću. Oni su podređeni ciljevima 
preduzeća preko osnovnog ekonomskog principa reprodukcije: ostvariti maksimalne rezultate sa minimalnim 
ulaganjima. 

Faktori 

koji uslovljavaju odnose i rezultate u ekonomiji preduzeća su objektivne i subjektivne prirode. Oni deluju u 

okviru preduzeća (unutrašnji) i iz okruženja (spoljni). Od unutrašnjih faktora u preduzeću najznačajniji su: 
organizacija, radna snaga i sredstva za proizvodnju.

5

background image

funkcije preduzeća. Ekonomika preduzeća izučava 

opšte ekonomske zakonitosti 

u procesima rada i poslovanja u 

ostvarivanju rezultata radnih procesa. Pri tome se obuhvataju pojave i svi procesi koji se dešavaju u samom 
preduzeću, kao i u odnosima preduzeća sa tržištem i drugim ekonomskim subjektima i institucijama sa kojima je 
preduzeće povezano. Ekonomika preduzeća kao praktična disciplina obuhvata 

ekonomsku stvarnost preduzeća

dakle, ukupna zbivanja i promene životnog ciklusa preduzeća: njegove organizacije, komponenata i kategorija. 
Ekonomika preduzeća kao nauka i ekonomika preduzeća kao praktična delatnost i skup brojnih aktivnosti, mogu se 
razvijati nezavisno jedna od druge. Međutim, uspeh i razvoj jedne i druge zavisi od njihove međusobne povezanosti

Poddiscipline ekonomike preduzeća mogu se klasifikovati na:

ekonomiku industrijskih preduzeća;

ekonomiku poljoprivrednih preduzeća;

ekonomiku trgovinskih preduzeća;

ekonomiku ugostiteljskih preduzeća;

ekonomiku građevinskih preduzeća i sl.

Sa stanovišta 

funkcija 

u preduzeću, možemo odvojeno izučavati: ekonomiku nabavke, proizvodnje, prodaje, 

planiranja, računovodstva i sl. – kao posebne, segmentarne naučne discipline ekonomike preduzeća.

2.5. Odnos ekonomike preduzeća i drugih ekonomskih disciplina

Preduzeće je objekt posmatranja i izučavanja velikog broja ekonomskih i neekonomskih naučnih disciplina, kao što 
su:

?

 ekonomija, kao opšta nauka koja izučava procese i zakonitosti društvene reprodukcije;

?

 naučne discipline koje izučavaju čoveka na radu: psihologija rada, fiziologija rada, ergonomija, 

sociologija rada i sl.

?

 ekonomsko-analitičke i evidenciono-tehničke nauke kao što su: računovodstvo, analiza bilansa, 

statistika, kibernetika i sl.

?

 tehničko-tehnološke nauke, koje proučavaju tehničke podsisteme u preduzeću i dr.

Opšta ekonomska nauka i osnovna naučna disciplina jeste ekonomija (ranije izučavana kao 

politička ekonomija).

 

Politička ekonomija je usmerena na izučavanje zakona razvoja proizvodnih snaga društva, načina proizvodnje i 
produkcionih odnosa koji nastaju i menjaju se u zavisnosti od razvoja proizvodnih snaga. Ekonomija se bavi 
odnosima u reprodukciji koji su relevantni za reprodukciju društva u celini. Ona izučava zakonitosti proizvodnje, 
razmene, raspodele i potrošnje. Pošto one predstavljaju faze društvene reprodukcije – to i (politička) ekonomija i 
ekonomika preduzeća izučavaju proces reprodukcije. Razlika je u nivou izučavanja: ekonomija kao fundamentalna 
naučna disciplina izučava društvenu reprodukciju, a ekonomika preduzeća izučava reprodukciju preduzeća kao 
mezoekonomskog sistema. U proučavanju tokova, pojava i zakonitosti u preduzeću, ekonomika preduzeća se koristi 
i polazi od rezultata i zakonitosti ekonomije, odnosno opštih saznanja ekonomije kao celine.

Organizacija preduzeća 

izučava preduzeće sa stanovišta procesa organizovanja, strukture i odnosa komponenata, 

kao dinamičnog organizacionog sistema. Ekonomika preduzeća i organizacija preduzeća kao naučne discipline 
izučavaju pojave, stanja i promene stanja u preduzeću. Ove dve naučne discipline su, po predmetu proučavanja, 
veoma bliske, usko i čvrsto povezane. Ekonomika preduzeća izučava preduzeće i njegovu ekonomiju kao konkretnu 
ekonomsku stvarnost, dok organizacija preduzeća izučava organizacione aspekte poslovanja preduzeća, njegove 
komponente, veze i dinamiku. Ona se bavi preduzećem i njegovim funkcionisanjem kao predmetom i rezultatom 
procesa organizovanja. Posebna naučna disciplina, organizaciono ponašanje, bavi se ulogom čoveka u preduzeću u 
svim aspektima njegovog individualno i kolektivnog rada i ponašanja, kao i međusobnim odnosima čoveka i ostalih 
komponenata preduzeća.

Računovodstvo 

i ekonomika preduzeća su naučne discipline koje su takođe istorijski i sadržajno usko povezane. U 

svojim začecima ekonomika preduzeća je nastajala i razvijala se iz računovodstva, kao razvijene naučne discipline. 
Po predmetu izučavanja, a to su stanja i promene stanja u preduzeću, odnosno njegovim komponentama – ove dve 
discipline su međusobno uslovljene i usko povezane. Efikasnost ekonomike poslovanja preduzeća ne može se ni 
videti, ni iskazati bez računovodstvenog pokazatelja i iskaza.Računovodstvo i ekonomika preduzeća se razlikuju po 
sadržini i metodologiji istraživanja. Ekonomika preduzeća izučava reprodukciju preduzeća kroz: ulaganja, rezultate, 
odnose rezultata i ulaganja, faktore kvaliteta ekonomije i dr. Računovodstvo ove kategorije izučava iz specifičnog 
ugla: kvantitativno izražava njihova stanja i promene. Ono pruža po- kazatelje za kontrolu ostvarivanja poslovnih 
rezultata, donošenje poslovnih odluka, raspodelu dobiti i sl. Na taj način, računovodstvo i knjigovodstvo obezbeđuju 
preduzeću kontrolu rada i rukovođenja. Ekonomika preduzeća povezana je i sa 

statistikom, ekonometrijom, 

kibernetikom

. Ekonomika preduzeća koristi metode, kao što su: indeksi, uzorci, trendovi kretanja i sl. Statističke 

metode su univerzalne i koriste se u raznim disciplinama. Metode ekonomike preduzeća su specifične, a njihova 
primena u drugim naučnim oblastima je ograničena. Ekonomika preduzeća je povezana i sa većim brojem 

neekonomskih naučnih disciplina: društvenih, tehničkih, medicinskih i pravnih. 

Ekonomika preduzeća sve 

pojave i procese u preduzeću izučava kroz odnos ostvarenih rezultata i izvršenih ulaganja za ostvarenje tih rezultata, 
odnosno kroz poslovni uspeh preduzeća

7

Želiš da pročitaš svih 70 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti