Evropska monetarna unija i euro

1.Uvod
U ovom seminarskom radu biti će objašnjen nastanak Europske unije, Europske monetarne unije i službene valute – eura. Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Europska ekonomska i monetarna unija vezana je uz proces ekonomskog povezivanja europskih zemalja koji je začet 1950. godine Schumanovom deklaracijom.
Euro je jedinstvena europska valuta, koju koriste sve njezine zemlje članice. Uvođenje eura u drugim državama za Hrvatsku je značilo promjenu glavne hrvatske valute štednje; valute u kojoj se obračunava najveći dio naše međunarodne razmjene; promjenu valute u koju je vezana domaća tečajna politika i poslovna očekivanja i promjenu okolnosti u kojima naša poduzeća izlaze na inozemno tržište. Zbog toga stvaranje Europske Monetarna Unije i na Hrvatsku ima značajan utjecaj koji će se postupno intenzivirati.
2.Europska unija
Europska unija predstavlja proces ekonomske integracije započet prije 60 god, a koje je ostvario najveći stupanj povezanosti na europskom kontinentu.
Europska Unija (eng. European Union) jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država s ciljem zajedničkog promicanja mira i blagostanja. Europska unija danas je jedno od najznačajnijih i najvažnijih tržišta svijeta jer predstavlja područje najveće razmjene na svijetu. Razmjena se odvija unutar integracije i veća je od razmjene bilo koje zemlje ili ekonomske integracije s ostatkom svijeta. Europska unija predstavlja glavnu ekonomsku integraciju na svijetu. Ne postoji ni jedan drugi sporazum među zemljama u okviru kojeg su trgovinska i ekonomska ograničenja uklonjena na tako dalekosežan način kao u Europskoj Uniji. [1]
Europska unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana.
Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao sektorsko udruživanje država članica u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane 1952. Pariškim ugovorom), a nekoliko godina poslije proširio se i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ).
Europska ekonomska zajednica i Euratom osnovane su Rimskim ugovorima 1958. godine. Iako je isprva integracija bila gospodarska u temelju joj je na oduvijek bila politička ideja približavanja europskih država. Gospodarska integracija doista je dovela do širenja suradnje i na druga područja. Današnja je Europska unija, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuđa.
Europske su zajednice prerasle u Europsku uniju 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta. Ugovorom uspostavljena EU sastoji se od tri tzv. Stupa, koji se razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama.
Prvi stup čine dotadašnje Europske zajednice, koje zadržavaju pravnu osobnost i koje imaju nadnacionalni karakter kako u pitanjima odlučivanja o zajedničkim politikama, tako i u pitanjima odnosa prava nastalog na europskoj razini s internim pravnim porecima članica. Drugi stup čini suradnja država u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U sklopu trećega stupa, surađuju državne policije i pravosudni organi. Dva nova stupa nisu nadnacionalna, odnosno način suradnje među državama u novim nadležnostima Unije sličan je klasičnoj suradnji na razini međunarodnih odnosa – odlučuje se jednoglasno, a provedba usvojenih odluka ovisi o članicama.
Trojaka se struktura EU zadržala izmjenama Ugovora iz Maastrichta, Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. sve do 2009. Novu etapu u razvoju europske integracije obilježio je Lisabonski ugovor. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.
Osim širenja ovlasti, s vremenom se širilo i članstvo Europske unije. Integraciju je započelo šest europskih država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka koje su najprije osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, a zatim Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu. Godine 1973. pridružile su im se Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka postaje članicom 1981., a Portugal i Španjolska 1986. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postale Austrija, Finska i Švedska.
Najveće, i uistinu povijesno, proširenje ostvareno je 2004. godine. u Uniju je ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar, Češka,Estonija, Latvija, Litvania, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Širenje članstva EU time nije završeno, 2007. pridružile su se Bugarska i Rumunjska. Hrvatska se pridružila 2013. godine.