O junacima i junaštvu u Njegoševom “Gorskom vijencu”

Gorski vijenac

U srpskoj književnosti, uostalom kao i u svjetskoj jedan od velikih književnih motiva i nezaobilaznih tema jeste junak i junaštvo. Ponajbolje je to učinjeno kolektivnim pjevanjem, onom nadasve junačkom epskom narodnom pjesmom, kroz koju je naš narod pronalazio snagu da trpi, izdrži i podnese sve zulume i svu tegobu ropstva. I toj junačkoj poeziji, toj junačkoj epskoj pjesmi po tom motivu malo koje djelo iz srpske književnosti može parirati. Ipak, ima jedno djelo, jedan biser naše književnosti koje dostojno i zasluženo stoji rame uz rame sa epskom narodnom pjesmom. To djelo jeste Njegošev „Gorski vijenac“.
Djelo je napisano u formi spjeva i kada se govori o njemu neumitno se govori o istorijsko – alegorijskom spjevu. Djelo prati istorijska dešavanja i previranja u Crnoj Gori za vrijeme vladavine crnogorskog vladike Danila. Ispjevano je u stihu, britkim jezikom narodnog govora Crnogoraca, iskićeno i ukrašeno mnogobrojnim gnomama (poslovicama) , veličanstvenim alegorijama, i elementima narodnog stvaralaštva. Nije to jedino što je ovaj velikan crnogorski a pjesnik i pisac srpske književnosti napisao i stvorio. Gotovo podjednaku vrijednost imaju i djela kao što su: „Luča mikrokozma“ – religiozni spjev, kao i drmsko djelo „Lažni car Šćepan – Mali“. Pisao je i pjesme: „Oda suncu spram mjesečine“, Pustinjak cetinski, kao i spejv „Svobodijada“. Ali se spjev „Gorski vijenac“ svojom umjetničkom ljepotom i mišlju izdigao od svih drugih Njegoševih djela.
Njegoš je kroz ovo djelo progovorio o svojoj Crnoj Gori, o teškoćama sa kojima se susretao, ali i susreće crnogorski narod i on sa njim na čelu. O potrebi i duhovnoj i moralnoj, da se bude vjeran svojoj „prađedosvskoj vjeri“ i časnome krstu. Da se ne pljune na pradjedovska ognjišta i da se ne prodaje vjera za večeru i razne druge poslastice. Sam Njegoš kaže ovako misleći na crnogorske poturice:
Bog vas kleo pogani izrodi,
Što će turska vjera među nama?
I tu dileme nema. Mora se iskorijeniti to zlo među Crnogorcima, moraju se poturice ili privesti pravoj, starinskoj vjeri ili s njima zaratiti. Drugog puta nema. I baš kroz tu dilemu, to pitanje šta i kako činiti, ratovati i strašno izginuti a obraz sačuvati, ili živjeti u miru sa poturicama a obraz izgubiti, Njegoš će ukazati i pokazati na potrebu za junacima i junaštvom. Za prvacima koji su kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. Za novim Obilićima, Jugovićima, Kosančićima. Jer Crnogorci a i sam Njegoš napajaju se na junačkom izvoru koji je potekao sa Kosova polja:
Što uteče ispod sdablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati, to se zbježa u ove planine.
Eto dakle, otkuda junaci i junaštvo. To je tradicija, to je dobijeno u amanet, da se čuva i pronosi dok je svijeta i vijeka i naravno, Crne Gore. Jer to je i jedino što još Crnogorci imaju i što im je preostalo. Sve je ostalo stijena, tvrd kamen, vrleti i goli krševi. I zato je motiv junaka i junaštva konstantno prisutan u djelu. Kolo, taj, nazovimo ga zaseban lik, će poput nekadašnjeg horoviođe u antičkim tragedijama, progovoriti i pronositi taj motiv kao jednu konstantu, kao nešto s čime se Crnogorac rodi, živi i umire. Bilo da se o njemu priča u prošlom vremenu, kao sjećanje i ponos (čuveni Ivan – beg, Andrina pogibija, smrt bAtrićeva) , bilo da se o njemu govori u sadšnjem vremenu (Vuk Mićunović, Vuk Mandušić, Radule, braća Martinovići, Crmničani). Svi su junaci, jer su na strašnoj m uci, kao što i stihovi govore:
Na muci se poznaju junaci!
Još potresnije svjedočenje o cijeni tolikog i takvog junaštva iznijeće sredrar Vukota:
O prokleta zemljo propala se!
Ime ti je strašno i opako.
Ili imam mladog viteza,
Ugrabiš ga u prvpj mladosti,
Ili imah čojhka za čovjestvo,
Svakoga mi uze priđe roka;…
Dakle, cijena kojom se plaća junaštvo je ogromna, neizmjerna i strašna. Ali je s druge strane to jedini put kojim je svaki pravi Crnogorac primoran da ide. I on polazi rado, baš kao što i kaže Vuk Mićunović:
Što su momci prsih vatrenijeh,
U kojima srca pretucaju
Krv uždenu plamenom gordošću –
Što su oni? Žertve blagorodne
Da prelaze sa bojnijeh poljanah
U veselo carstvo poezije…
Dakle eto nagrade za toliko veliko i krvavo junaštvo. Jer pjesma, priča, sjećanje ostaje i govoriće o tim junacima, o njihovim djelima i o njihovoj junačkoj pogibiji.
Ovdje su čak i žene junaci. I o njima kada se govori, govori se sa ponosom i riječima koje odaju da su to prave Crnogorke, prave žene junaci. Pokazuje to uvjerljivo ljuba Radulova, mlada Ljubica, koja pomaže svom gospodaru da suzbije Turke. Nije se predala, pognula glavom i čekala svoju sudbinu, nego je hrabro prihvatila onaj isti poziv svojih predaka: za krst časni i slobodu zlatnu. Pokazuje to i sestra Batrićeva, koja ne može podnijeti gubitak svoga brata, pokazuje to i snaha Milonjića bana koja tuži za svojim djeverom. Kako divno zvuče stihovi koje izgovara Mandušić:
Blago Andri đe je poginuo
Divne li ga oči oplakaše
Divna li ga usta ožališe