Osnivanje Sjevernoatlanskog saveza

UVOD
Sjeveroatlantski savez, sam po sebi dosta jednostavan dokument, prilagođen je duhu Povelje Ujedinjenih nacija, te iz te Povelje proizlazi i legitimnost Saveza.

Zemlje članice obavezuju se na održavanje i razvijanje odbrambenih mogućnosti, individualnih i kolektivnih, osiguravajući tako osnove za planiranje kolektivne odbrane.

Jedan od članova odredbe Vijeća osigurava okvir za konsultacije među zemljama članicama kad god jedna od njih smatra da je njena sigurnost pod rizikom. To je član koji naglašava fundamentalni značaj procesa konsultiranja unutar Alijanse i objašnjenja novih misija koje Alijansa poduzima za poboljšanje sigurnosti u evroatlantskom području.

Još jedan od članova – Član 5 – propisuje pravo na kolektivnu samoodbranu kako je utvrđeno Poveljom UN-a. Time je utvrđeno da će se oružani napad na jednu od članica NATO-a smatrati atakom na sve članice.

Prijem novih članova u Alijansu vrši se u skladu sa Članom 10. odredbe Vijeća koji propisuje da ostale evropske zemlje koje mogu pratiti principe Vijeća i doprinijeti sigurnosti Sjevernoatlantskog područja, mogu biti pozvane da pristupe Alijansi. Nakon nedavnog ulaska Češke Republike, Mađarske i Poljske, lideri Alijanse nagovijestili su da vrata ostaju otvorena, ubuduće, i za druge zemlje.

U drugom članu odredbe Vijeća, svaka od zemalja članica obavezuje se na doprinos u razvoju prijateljskih međunarodnih veza na različite načine, a jedan od njih je ojačavanje njihovih institucija i promovisanje uslova stabilnosti i dobrobiti. Vijeće također predviđa načine za zaustavljanje konflikata u međunarodnoj ekonomskoj politici zemalja članica i potiče saradnju među njima.

1. NEŠTO O NATO-u
NATO je većinu protekle decenije posvetio razvoju bezbjednosnih odnosa sa, i unutar, širokog raspona novih država – Članica u Evropi i centralnoj Aziji. Dok ključna uloga Saveza i nadalje ostaje osiguranje grupne odbrane zemalja-članica, NATO se takođe prilagodio kako bi pomogao jačanju bezbjednosti Evroatlantskog područja kao cjeline. Danas, Alijansa je zamajac u središtu značajnog niza bezbjednosnih odnosa širom tog područja. Četrdesetšest država – članica NATO-a, nekadašnjih zemalja Varšavskog pakta i čak i neutralnih država – sada održava zajedničke vježbe, zajednički raspravlja o bezbjednosnim pitanjima i čak zajednički preduzima operacije održanja mira.

Vrijednost ovakvog sveobuhvatnog okvira je vrlo jasna. Sve države mogu na neki već postojeće strukture poboljšati svoja bezbjednosna pitanja. Mali, statični regionalni savezi nisu neophodni. Jednostrana rješenja nisu potrebna. Kroz Partnerstvo za mir i Euroatlantsko partnersko vijeće, stvaraju se novi odnosi bezbjednosti usmjereni na uključivanje i saradnju. Već to je, po mom mišljenju, ogromna promjena u odnosu na prošlost, i velik je doprinos bezbjednosti budućih generacija.

Pedeset godina nakon formiranja NATO-a teško je i zamisliti da ova organizacija nije oduvijek imala kompleksnu vojnu i političku strukturu koja je glavno obilježje njegovog procesa odlučivanja. Kada je Savez osnovan Vašingtonskim sporazumom aprila 1949. godine, karakterisala ga je veoma mala politička struktura i još manja vojna formacija.

Prve organizacijske strukture bile su uspostavljene Vašingtonskim sporazumom. Članom 9. osnovano je vijeće koje je postalo poznato kao Sjevernoatlantsko vijeće (NAC), vodeće političko tijelo koje donosi odluke unutar Saveza. Prvobitno je bilo sastavljeno od ministara vanjskih poslova zemalja članica, sa ovlaštenjima da “po potrebi uspostavlja pomoćna tijela”. Vijeće je naročito bilo zainteresovano da “momentalno osnuje odbrambeni komitet koji će određivati mjere za primjenu Člana 3 (održavati i razvijati individualne i kolektivne kapacitete za odbranu od napada) i Člana 5 (vojni napad na jednu ili više članica smatrat će se napadom na sve).” Komitet odbrane, sastavljen od ministara odbrane ili njihovih predstavnika, osnovan je na prvom sastanku NAC-a održanom 17. septembra 1949. godine.

Vijeće je također dalo uputstvo novom Komitetu odbrane da osnuje pomoćna tijela za pitanja odbrane: Vojni komitet sastavljen od šefova odbrane zemalja članica, Stalnu grupu, tronacionalno izvršno tijelo Vojnog komiteta sa predstavnicima Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država; kao i pet komiteta poznatih kao Regionalna grupa za planiranje (sjeverna Evropa, zapadna Evropa, južna Evropa/zapadni Mediteran, Sjedinjene Države/Kanada, i Sjeveroatlantski okean) za utvrđivanje stanja vezanog za kontrolu uvoza naoružanja u svakom od navedenih regiona.
Prvi sastanak Vojnog komiteta održan je 6. oktobra 1949, samo jedan dan nakon njegovog uspostavljanja, u Vašingtonu. Sastanku su prisustvovali šefovi odbrane iz 11 od 12 zemalja osnivača (Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države) i civilnih predstavnika sa Islanda, koji nisu imali (i još nemaju) vojne snage. Odbrambeni komitet ne postoji više kao takav i stoga je Vojni komitet najstarije regulatorno tijelo u NATO-u nakon Sjeveroatlantskog vijeća.