Pojam i vrste upravnog spora
Bosna i Hercegovina
BRČKO DISTRIKT
BOSNE I
HERCEGOVINE
Internacionalni
univerzitet
Brčko
Босна и Херцегoвина
БРЧКО ДИСТРИКТ
БОСНЕ И
ХЕРЦЕГОВИНЕ
Интернационални
универзитет Брчко
PRAVNI FAKULTET-OSNOVNE STUDIJE
Tema:Pojam i vrste upravnog spora
(Seminarski rad)
Predmet: Upravno pravo
_____________________ _________________________
Brčko, novembar 2015.
Sadržaj
4.7.Načelo jednostepenosti i obaveznosti pravosnažnih sudskih

1
Uvod
Tema koju ćemo obrađivati za ovaj seminarsi rad iz predmet Upravno pravo jeste
„Pojam i vrste upravnog spora“. U ovom seminarskom radu nastojat ćemo objasniti značaj
upravnog spora, pojam i vrste upravnog spora, načela upravnog spora, zatim što je to predmet
upravnog spora.
Pravna država koja počiva na modernim evropskim načelima mora da obezbjedi
svojim građanima i privatnim licima pravnu zaštitu od djelovanja vlasti. Zaštita njihovih
prava ostvaruje se pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Zakonom su propisane procedure
za realizaciju tih prava.
Sudska kontrola uprave obavlja se u uprvnom sporu. Predmet upravnog spora je
zakonitost upravnog akta u cilju njegovog poništavanja ukoliko je nezakonit. Predmet
upravnog spora može biti i ponašanje organa uprave, čija je svrha natjerati organ da donese
upravni akt ukoliko je to njegova zakonska obaveza.
Upravni spor je bitan pojam upravnog prava jer u osnovi predstavlja kontrolu nad
radom upravnih organa ali i zaštitu prava građana naspram države.
U upravnom sporu tuženi može biti državna uprava, lokalna samouprava, javno
preduzeće ili vladina agencija. Upravni spor predstavlja oblik neposredne sudske kontrole
uprave.
Upravni spor je u osnovi spor kontrole zakonitosti organa uprave. Spor o zaštiti
zakonitosti ima kasacioni karakter, odličuje se samo o tome da li je akt zakonit ili ne. Upravni
spor se može provesti protiv upravnog akta koji je donijet u drugom stepenu i protiv
prvostepenog upravnog akta protiv koga nije dozvoljena žalba u upravnom postupku.
Razmatranje pojma upravnog spora nameće i sagledavanje povjesnog konteksta iz
koga se može jasno vidjeti da je sa manjkom demokratičnosti društva, smanjivana i važnost
upravnog spora kao instituta zaštite zakonitosti.
Upravni spor je možda i najvažniji institut pravde u tranziciji koja po definiciji
donosi dosta nepravde.
2
1.Povjesni osvrt na uspostavljanje upravnog spora
Tokom vremena javio se problem kako obezbijediti kontrolu zakonitosti rada uprave i
njenih organa i zaštititi prava pojedinca od nepravilnih i nezakonitih postupaka upravnih
organa. Istovremeno se postavilo i pitanje neophodnosti da se sagleda i ocjeni i cjelishodnosti
i zakonitost upravnih akata. Međutim, ocjena cjelihodnosti proističe iz shvatanja javnog
interesa i državnog razloga za donošenje nekog upravnog akta, a njih su bili u stanju jedino da
utvrde vodeći državni organi, zbog toga ona nije mogla biti povjerena nikakvoj vlasti van
same uprave, pa je ostala u nadležnosti viših upravnih organa, a u nekim slučajevima i
parlamenata.
Neke države, uključujući i našu, taj zadatak su povjerile već postojećim sudovima. Na
ovakvo rješenje, u principu, može se dati primjedba da ono nije u skladu sa principom podjele
vlasti na zakonodavnu, upravnu i sudsku, te da se na taj način gotovo u potpunosti gubi
samostalnost uprave pošto bi ona, pored potčinjenosti zakonodavnoj vlasti, postala potčinjena
i sudskoj vlasti. Postojale su i primjedbe da sudije redovnih sudova nedovoljno znaju
administrativne propise i pravne odnose u upravi i njenim organima, kao i da su preopterećeni
drugim poslovima. Da bi to spriječile pojedine zemlje su oformile specijalne upravne sudove.
Glavni cilj ovih sudova je da sudska vlast drži rad organa uprave u granicama zakona, kao i
da bude konačni arbitar zakonitosti upravnih akata.
Prvi
upravni – administrativni sudovi
bili su organizaciono u okviru administracije.
Međutim, oni su formalno u svom radu bili potpuno nezavisni od upravnih organa te
administracije i imali su samo administrativno – sudsku funkciju i bili bi oslobođeni svih
drugih poslova. Sami počeci osnivanja
administrativnih sudova
kojima je bila povjerena
pravna kontrola upravnih akata vežu se za polovinu XIX stoljeća i za evropsko kopno, jer su
anglosaksonske zemlje tu kontrolu već ranije povjerile postojećim redovnim sudovima. Otuda
se razlikuju dva sustava sudske kontrole upravnih akata:
anglosaksonski
i
kontinentalni
.
Pored
općih upravnih sudova
u mnogim zemljama uključujući i one gdje vlada
anglosaksonsko pravo, sve više se osnivaju i
specijalni upravni sudovi
za rješavanje upravnih
predmeta samo jedne vrste (npr. za socijalno osiguranje, poreze, patent itd.). Ti posebni
upravni sudovi u posljednjih nekoliko desetljeća formiraju se u Velikoj Britaniji i u SAD
U novije vrijeme, oni sporovi koji se pokreću zbog povrede osnovnih prava čovjeka i
drugih ustavom garantovanih prava ne vode se pred upravnim već pred ustavnim sudovima.
To je naročito slučaj u Švicerskoj, Austriji i Njemačkoj.
Prva posebna institucija koja je stvorena sa ciljem da zaštiti prava građana u odnosu sa
upravom formirana je u Francusko još 1801. godine u formi
oblasnih (perfekturnih) savjeta
i
Državnog savjeta.
Njihov zadatak je bio da rješavaju sporove između uprave i građana. Ovaj
francuski sustav rješavanja upravnih sporova, koji se pokazao uspješnim, poslužio je kao
Dr. Nikola Stjepanović, Dr. Stevan Lilić, “Upravno pravo”, Zavod za udžbenike i nastavna stredstva,Beograd 1991.

4
2.Sadašnje pravno uređenje upravnog spora u BiH
Vršenje prerogativa vlasti u primjeni prava na konkretne slučajeve je jedan od
najvažnijih i naj osjetljivijih “sektora” djelatnosti organa uprave, pa zbog toga u svim
savremenim zemljama ono se podvrgava načelu legaliteta. Na tom području najčešće se
kontrola ostvaruje “sudskim putem” pa je ona
condicio sine qua non
ostvarivanja ustavnosti i
zakonitosti, jer se to nije moglo ostvariti putem upravne kontrole.
Sudska kontrola predstavlja najviši oblik pravne kontrole zakonitosti rada uprave,
zbog toga se ona reguliše posebnim propisima – zakonima. I u BiH se na osnovu teoretskih
saznanja i praktičnih iskustava kao i iskustva drugih savremenih zemalja došlo do zaključka
da svi primijenjeni oblici kontrole rada unutar organa uprave nisu mogli u potpunosti osigurati
zakonitost u upavnom postupku pa je zato uvedena institucija upravnog spora na nivou
entiteta.
Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZUS-BiH)
reguliše sva pitanja pokretanja tužbe, vođenja sudskog postupka, donošenja sudskih odluka,
(rješenja i presuda) i izvršenja odluka suda kao i moguće pravne ljekove u raličitim fazama
upravnog spora.
Zakona o upravnim sporovima donesen je na osnovu člana IV. 4. a) Ustava Bosne i
Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na sjednici Predstavničkog
doma, održanoj 20. juna 2002. godine, i na sjednici Doma naroda, održanoj 25. juna 2002.
godine, usvojila je ZUS BiH.
Zakon se sastoji od devet nejednakih dijelova:
1. „Osnovne odredbe“
2. „Nadležnost“
3. „Upravni spor“
4. „Postupak“
5. „Pravni lijekovi
6. „Obaveznost presude“
7. „Postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom“
8. „Kaznene odredbe“
9. „Prelazne i završne odredbe“
Slična situacija je i u Federaciji BiH gdje je takođe donešen Zakon o upravnim
sporovima koji je objavljen u “Službenim novinama FBiH” br. 9/05).
Dr. Sead Dedić, “Upravno pravo Bosne i hercegovine”, “Magistrat” Sarajevo, 2001.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti