Povratna logistika

UVOD

Tokom procesa proizvodnje, logistika je pruža1a podršku proizvodnji, u svakom mogućem smislu i pomagala napredovanju tog proizvoda ka kupcu. Nakon završenog korisnog vijeka proizvoda, korisnik ne že1i da, ono što je ostalo od tog proizvoda ostane kod njega (korisnika), većže1i nekako da ukloni taj proizvod iz svoje okoline. Ovdje na scenu stupa povratna logistika, koja pruža podršku procesu vraćanja proizvoda od kupca do odgovarajućeg mjesta, odnosno privrednog subjekta. Ovaj proces razmiš1janja je proširen tako da obuhvata i otpad koji nastaje tokom procesa proizvodnje, kao i amba1ažu koja je korištena za pakovanje proizvoda, odnosno njegovih sastavnih dijelova ili sirovina od kojih je napravljen.
Ovako promatrano, povratna logistika ima zadatak da prihvati:
– materijal koji nastaje tokom procesa proizvodnje (škart, otpad …)
– neispravan proizvod koji je greškom poslat trgovcu kupcu
– ispravan proizvod koji je pogrešno poslat kupcu
– ispravan proizvod koji je zastario (proš1a sezona ili je na tržište izbačena poboljšana
verzija)
– proizvod kojemu je istekao rok trajanja
– neispravan proizvod koji je otkazao kod korisnika tokom garantnog roka, a koji treba zamijeniti
– neispravan proizvod koji je poslat na popravku
– proizvod čiji je korisni / radni vijek istekao
– ambalažu, koja je korištena za zaštitu proizvoda tokom transporta
1. Povratna logistika

Zbog sve većeg interesiranja za zaštitu životne sredine, za očuvanje resursa, porast ekološke svijesti, javila se potreba za upravljanjem povratnim tokovima proizvoda tj. tokovima od tržišta do kompanije. Naglasak se postavlja na ponovnom korištenju, pakovanju ili odlaganju korištenih proizvoda. Povećana konkurencija i želje kompanija da što više udovolje zahtjevima kupaca su povećali značaj povratnog toka proizvoda. Činjenica je da svaka kompanija koja zanemaruje povratnu logistiku u suštini smanjuje profit.
Zabrinutost javnog mišljenja za ekologiju, rezultirala je zakonodavstvom koje zahtjeva recikliranje proizvoda do određenog procenta, pošto ih odbace krajnji korisnici, bilo direktno ili indirektno.
Krajem 90-tih godina prošlog vijeka, Rogers i Tibben-Lembkesu opisali povratnu logistiku kao „proces planiranja, implementiranja i kontroliranja efikasnog i efektivnog toka sirovina, zaliha poluproizvoda, gotovih proizvoda i povezanih informacija, od mjesta potrošnje do mjesta porijekla u cilju ponovnog dobivanja vrijednosti ili adekvatnog odlaganja.“
Definicija povratne logistike se mijenjala vremenom, počevši od termina „pogrešan smjer“, preko prenaglašavanja ekoloških aspekata i povratak na originalne postulate njenog koncepta pa sve do ozbiljnog proširenja njenog područja djelovanja.
Povratna logistika se razlikuje od upravljanja otpadom, pošto se upravljanje otpadom uglavnom odnosi na efektivno i efikasno prikupljanje i preradu otpada (proizvoda koji se ne mogu više koristiti). Srž problema je definicija otpada, pošto se problematika u vezi sa otpadom često regulira zakonima (na primjer, zakon nekada zabranjuje uvoz otpada). Povratna logistika se fokusira na povraćaj proizvoda koji posjeduju izvjesnu vrijednost i na procesiranje tih proizvoda gdje rezultat procesiranja ulazi u novi lanac snabdijevanja (tj. ne završava uvijek kao otpad). Također, povratna logistika se razlikuje od zelene logistike pošto ona tretira ekološke aspekte u svim logističkim aktivnostima i posebno se fokusira na tok dobara od proizvođača do potrošača.
U literaturi o povratnoj logistici često je ukazivano na ključne razloge zbog kojih se kompanije angažiraju u procesu povratne logistike (Slika 1).