Primjena umjetne inteligencije i loše strane primjene umjetne inteligencije

1.    UVOD

Strojevi s ljudskim sposobnostima su bili i ostali predmet interesa, ne samo u znanstvenim krugovima, već i u umjetnosti. Opisani su u književnosti, filmu, slikarstvu, kiparstvu i sl. Ideje i rasprave o tome što bi strojevi trebali činiti da bi ih se proglasilo inteligentnima (ako je to uopće moguće), vuku korijene iz područja filozofije, logike, biologije, psihologije, statistike i inženjerstva.
Umjetna inteligencija (takođe UI) je podoblast računarstva. Cilj istraživanja umjetne inteligencije je razvijanje programa (softvera), koji će omogućiti računarima da se ponašaju na način koji bi se mogao okarakterizirati intelignentim. Prva istraživanja se vežu za same korijene računarstva. Ideja o stvaranju strojeva koji će biti sposobni obavljati različite zadatke inteligentno, bila je centralna preokupacija znanstvenika koji su se opredijelili za istraživanje umjetne inteligencije tijekom cijele druge polovice XX stoljeća.
Neka područja današnjih istraživanja procesiranja informacija koncentriraju se na programe koji nastoje osposobiti računar za razumijevanje pisane i verbalne informacije, stvaranje rezimea, davanje odgovara na određena pitanja ili redistribuciju podataka korisnicima zainteresiranim za određene dijelove tih informacija. U tim programima, od suštinskog je značaja, kapacitet sustava za stvaranje gramatički korektnih rečenica i uspostavljanje veze između riječi i ideja, odnosno identifikacija značenja. Istraživanja su pokazala da, dok je probleme strukturne logike jezika, odnosno njegove sintakse, moguće riješiti programiranjem odgovarajućih algoritama, problem značenja, ili semantika, je mnogo dublji i ide u pravcu autentične vještačke inteligencije.
Osnovne tendencije danas, za razvoj sustava umjetne inteligencije predstavljaju: razvoj ekspertnih sustava i razvoj neuronskih mreža. Ekspertni sustavi pokušavaju reproducirati ljudsko razmišljanjene preko simbola. Neuronske mreže to rade više iz biološke perspektive (rekreiraju strukturu ljudskog mozga uz pomoć genetskih algoritama). Uprkos složenosti oba sustava, rezultati su veoma daleko od stvarnog inteligentnog razmišljanja.
Kao i sve ostalo, umjetna inteligencija ima svoje dobre i loše strane. Mnogi znanstvenici su skeptici prema mogućnosti razvijanja istinske umjetne inteligencije. Funkcioniranje ljudskog razmišljanja, još uvijek nije dublje poznato, iz kog razloga, informatički dizajn inteligentnih sustava, će još duži vremenski period biti u suštini onesposobljen za predstavljanje tih nepoznatih i složenih procesa.

2. UMJETNA INTELIGENCIJA
2.1 Definicija i povijest umjetne inteligencije

Umjetna inteligencija (engl. Artificial intelligence) je disciplina koja se bavi oblikovanjem inteligentnih sustava koji implementiraju ona svojstva ljudskog ponašanja koja se smatraju inteligentnim.  To je naziv koji pridajemo svakom neživom sustavu koji pokazuje sposobnost snalaženja u novim situacijama (inteligenciju).
Koncept inteligentnih strojeva može se u tragovima pronaći već u grčkoj mitologiji. U srednjem stoljeću pojavljuju se primitivni strojevi koji oponašaju ljudski govor. Njihovi idejni začetnici bili su filozofi Roger Bacon i Albert Magnus. U 18. stoljeću pojavljuju se strojevi za igranje šaha pod nazivom Turk. Ispostavilo se da se u unutrašnjosti takvog stroja skrivao mali čovjek te da se cijeli koncept zapravo zasnivao na mehaničkoj iluziji. U 19. stoljeću Charles Babbage i Ada Byron kreiraju analitički stroj koji se smatra pretečom današnjih računala. U istome je stoljeću objavljena priča Frankenstein: ili moderni Prometej autorice Mary Shelley, koja opisuje pokušaj znanstvenika Victora Frankensteina da stvori umjetni život.
Matematičar i kriptoanalitičar Alan Mathison Turing obilježio je prvu polovicu 20. stoljeća i doprinjeo razvoju područja umjetne inteligencije postavljenjem teorije poznate kao Turingov test. Turingov test koncipiran je kao igra u kojoj se provjerava teza mogu li računala misliti. U igru su uključena tri sudionika: ispitanik A (čovjek), ispitanik B (računalo) te ispitivač (čovjek). Uloga je ispitivača, koji se nalazi u odvojenoj prostoriji od ispitanika, da na temelju primljenih odgovora na pitanja koja je postavio, procijeni je li ispitanik čovjek ili računalo. Ako računalo uspije zavarati ispitivača, može se tvrditi da je stroj inteligentan. Do danas ni jedan stroj nije prošao Turingov test. 1956. godine američki je znanstvenik John McCarthy prvi put upotrijebio naziv “umjetna inteligencija” na konferenciji u Dartmouthu, koja je ujedno bila i prva konferencija posvećena ovomu području. Dvije godine nakon toga kreirao je prvi programski jezik LISP, namijenjen u prvome redu izradbi inteligentnih sustava. Allen Newell, J. C. Shaw i Herbert Simon 1956. godine kreirali su prvi računalni program Logic Theorist (LT) koji ima svojstva inteligentih sustava. Glavni zadatak toga programa bilo je dokazivanje teorema postavljenih u radu Principia Mathematica. Program je uspio dokazati 38 teorema. Godinu dana nakon toga kreirali su program GPS (engl. General Problem Solver), koji predstavlja prvi program koji replicira ljudski način razmišljanja.
Joseph Weizenbaum autor je prvog dijaloškog sustava (engl. dialogue system) poznatog pod nazivom ELIZA, koji nastaje 1967. godine. ELIZA predstavlja simulaciju Rogerovog psihoterapeuta koji postavlja pitanja i pokazuje empatiju s pomoću kratkih iskaza, a zapravo ne daje savjete