Prometno planiranje

1. UVOD

Prostorni plan bavi se prostornim uređenjem ukupnog prostora, tj. teritorija. Taj teritorij može sadržavati, a najčešće i sadržava, naselja i gradove, ali promatrane kao točke bez dimenzija ili ovisno o mjerilu u ciljevima plana, kao površine, ali samo ukupne, s dimenzijama i oblicima, bez ulaženja u njihovu unutrašnju strukturu. Međutim, prostorni se plan može baviti i teritorijem na kojem uopće nema naselja. Najkraća moguća definicija prostornog planiranja bila bi: optimalni raspored ljudi, dobara i djelatnosti na teritoriju radi njegove optimalne upotrebe. Tako da modeli imaju veoma važnu ulogu predstavljanja prometnih planova kako bi se izabrao najbolji i najefikasniji plan organizacije i realizacije određenog teritorija.

2. ZNAČENJE MODELA U POSTUPKU PROMETNOG PLANIRANJA

U savremenom planiranju prometa koriste se različite kvantitativne metode iz kojih se razvio modelski pristup planiranju. Danas on prevladava u gotovo svim prometnim studijama nacionalnog, regionalnog ili urbanog prostora. Matematički su modeli omogućili da se kvantificiraju odnosi između namjene površina, socioekonomskih karakteristika područja, stanovništva i obilježja prometne potražnje.
Po definiciji, modeli predstavljaju apstraktni i pojednostavljeni iskaz realnog stanja ili sistema. Njihova zadaća je da simuliraju ponašanje korisnika realnog sistema prije nego se u taj sistem stvarno intervenira, bilo kroz odgovarajuća investicijska ulaganja ili kroz promjenu politike. Na najvišoj teorijskoj razini uopćavanja, modele možemo podijeliti na kvalitativne (misaone) i kvantitativne (matematičko-analitičke). Kvalitativni modeli se nazivaju i misaoni zbog toga što su nastali kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja određenim problemom, shvaćanja njegove geneze i posljedica te razmjene mišljenja i iskustava sa drugim ekspertima iz istog znanstvenog ili stručnog područja. Njihova prednost je u tome što misaoni proces nema ograničenja u stvaranju logičkih i teorijskih kombinacija, te kao takav može poslužiti za pripremu kvantitativnih modela. Slabost kvalitativnih modela je u tome što se njihov rezultat ne izražava u niti jednoj od mjernih jedinica te se stoga rezultati raznih modela ne mogu uspoređivati. Kvantitativnim modelima se nastoji prevladati osnovna slabost kvalitativnih modela, međutim, to je na današnjoj razini razvoja matematičko-analitičkih metoda i tehnika moguće postići još uvijek u vrlo ograničenim okvirima.
Upravo zbog tih ograničenja, kvantitativni modeli, iako složeni u pogledu svoje strukture i količine potrebnih ulaznih podataka, predstavljaju samo pojednostavljenu sliku stvarnosti koju nastoje simulirati. Ipak, zbog njihove naglašane objektivnosti u usporedbi s arbitriranim načinom ocjenjivanja i odlučivanja, modeli su danas nezaobilazno sredstvo u planiranju općenito, a posebice u prometnom planiranju. Nadalje, oni imaju svoju teorijsku utemeljenost u znanstvenom pristupu, kao što to uostalom ima i cijeli postupak prometnog planiranja. Podudarnost ova tri pristupa prikazana je pojednostavljeno na slici 1.
Dok znanstveni postupak započinje s hipotezom, postupak modeliranja započinje s postavljanjem teorije modela a postupak planiranja s definiranjem problema. Već u ovoj početnoj fazi uočava se logička i metodološka sličnost sva tri pristupa koja se nastavlja sve do njihova završetka, koji kod znanstvenog postupka rezultira generalizacijom, kod postupka modeliranja predviđanjem