Ugroženost djece u saobraćaju

1. Uvod

Zakoračiti u svijet odraslih nije lako. Jedan od prvih koraka dešava se u saobraćaju. Od životnog doba u određenoj mjeri zavise pre svega psihofizičke sposobnosti za učešće u saobraćaju, pa samim tim i ponašanje u njemu.I na jednom i na drugom kraju životnog doba ove sposobnosti su smanjene. U ranoj mladosti i u poznoj starosti su toliko smanjene da se smatra društveno cjelishodnim i opravdanim, ne samo ograničiti učešće u saobraćaju ovim kategorijama, nego i dugim učesnicima nametnuti obavezu posebne pažnje prema ovim starosnim grupama.
Između ta dva doba psihofizičke sposobnosti čovjeka za učešće u saobraćaju se, zavisno od uzrasta i iskustva, mijenjaju u mjeri koja ostavlja izvjesne karakteristike na to ponašanje.
Dijete razmatra alternative, predviđa posljedice i donosi odluke koje su, jedino u ovim situacijama, potpuno ravnopravne sa odlukama odraslih.  Prerana samostalnost dijeteta u svijetu saobraćaja često je sudbonosna.Statistički podaci govore da je poslednjih godina broj djece, saobraćajnih žrtava, veliki i konstantan.Djeca su žrtve u svakoj trećoj saobraćajnoj nesreći.
Najčešće stradaju kao pješaci (62,2%), uglavnom prilikom prelaska ulice na neobezbijeđenom mjestu.Nesreće se dešavaju u okolini kuće nastradalog dijeteta i to u nekoliko tipičnih situacija, što ukazuje na mogući pravac djelovanja. Sva složenost uzorka saobraćajnih nezgoda uopšte odražava se i na utvrđivanje uzroka stradanja djece i omladine u saobraćaju. Osim toga, ove kategorije učesnika u saobraćaju specifične su po svojim obilježjima, svojstvima, sposobnostima i ponašanju pa samim tim ove specifičnosti donekle utiču i na fenomenologiju i etiologiju nezgoda u kojima stradaju, odnosno koje izazivaju.

2. Teorijski dio.

2.1. Saobraćaj je najteži i najsloženiji dio okoline djeteta

Prilagoditi se tako složenim uslovima djetetu nije lako i svako živo biće, ne samo čovjek, je ugroženo ukoliko nije sposobno da se prilagodi uslovima svoje sredine. Postoje visoki zahtjevi koje savremeni saobraćaj postavlja pred čovjeka, kako u pogledu psihofizičkih sposobnosti tako i u pogledu prilagođavanja.
Djeca zbog nedovoljne psihofizičke zrelosti, nedovoljnog životnog i saobraćajnog iskustva često nisu u mogućnosti udovoljiti ovako visokim zahtjevima, gdje i najmanji trenutak nepažnje, nedoraslosti, nesnalaženja ili neopreznosti za posledicu može imati saobraćajnu nezgodu sa teškim posledicama.

Kod manje djece su smanjene sposobnosti uviđanja, shvatanja, predviđanja, odlučivanja, upravljanja postupcima i uopste snalaženja u saobraćaju, jer su psihičke funkcije potrebne za to nedovoljno konsolidovane. Pored toga, zbog siromašnog iskustva dijete nije sposobno da opaža, vrši selekciju pojava i da reaguje kao odrasla osoba. Starija djeca odlikuju se razvijenim sposobnostima, ali se ona odlikuju i specifičnim promjenama u fiziološkom i psihološkom razvoju u doba puberteta, te ove promjene imaju značaja za njihovo snalaženje u saobraćaju.
Broj i sadržaj informacija koje dijete dobije često nije dovoljan za procijenu opasnosti i bezbijedno ponašanje djeteta.
Obim informacija koji se nudi za određenu saobraćajnu situaciju može biti dovoljan za odraslog učesnika u saobraćaju, ali to ne znaci da je uvijek dovoljan i za dijete.
Postoje razlike i u misljenju pa se dijete u svojoj pokretljivosti teško kontroliše. Greške kod djece češće nastaju usled nemogućnosti opažanja i predviđanja opasnosti. U opasnoj situaciji čovjek reaguje brzo i snažno, dok dječije ponašanje karakteriše neodlučnost i kolebljivost te usled straha moze doci do kočenja motornih reakcija.
Dijete je neotporno i na stresne situacije. Na primjer, na stresove u školi reaguje emotivno pa ga to prati i utiče na njegovo ponašanje na putu do kuće. Veliki broj nezgoda u kojima učestvuju djeca dogodi se na putu za školu i iz škole. Prema ovoj činjenici škole ne mogu biti ravnodušne.

Pored toga što se razlikuje od ponašanja odrasle osobe, ponašanje djeteta u saobraćaju se zbog psihofizičkog razvoja stalno mijenja. U strukturi nastradale djece više je dječaka nego djevojčica. Ovo je, između ostalog, i posledica psihofizičkih osobina. Dječaci su smijeliji, nestašniji, manje obazrivi. Osim toga priroda igara koje dječaci u većoj mijeri upražnjavaju, je takva da se vise igraju na otvorenom prostoru nego u kući. U urbanoj sredini igraju se (loptom i druge igre) na ulici ili drugoj površini pored puta što je skopčano sa rizikom.

Ne samo da su djeca u većoj mjeri izložena opasnosti u saobraćaju, nego i posljedice nezgode u većoj mjeri pogađaju dijecu. Tragedija je kada i osoba od 60 godina doživi nezgodu sa težim posljedicama i pored toga što samo dio života proživi kao invalid.