Znanstvena metodologija

UVOD

Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadržaji oblikuju tako što se njihova istinitost ne dovodi u pitanje pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim sadržajima. Način na koji se stječe znanje u tim školama jest učenje koje se zasniva na pamćenju. Međutim, metoda na visokim učilištima osjetno je drukčija. Ovdje nije dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se traži aktivan i kritički odnos prema onome što se proučava. Stoga se proces stjecanja znanja na visokim učilištima ne zove učenje nego studiranje. (Lat. studere znači brižljivo izučavati nešto, razmišljati, pažljivo promatrati, udubljivati se u problem, proučavati.)
Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angažman čitava čovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveučilišnih redova regrutiraju znanstvenici koji su kreatori budućega napretka čovječanstva. Angažirati se u znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja učiti od drugih koji su se bavili znanošću i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali doprinos. Jer, s nama ne započinje ni svijet ni znanstveni rad.
Da bismo mogli ispravno prosuđivati, čitati, pisati te objavljivati, trebamo dobro poznavati opću metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim uputama za pravilno i ekonomično znanstveno istraživanje te objavljivanje rezultata toga istraživanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni rad i uvelike olakšava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti, pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja omogućava uspješno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraživanja znači biti kudikamo brži, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspješniji u odnosu na one koji to ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraživačkoga djelovanja.
S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane uz znanstvenoistraživački rad koji su od presudne važnosti za svakoga tko se tim radom želi baviti. U tu se svrhu govori o znanosti općenito, o znanstvenim metodama, znanstvenom istraživanju, o znanstvenim i stručnim djelima (uključujući sve vrste djela na visokim učilištima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraživanja (gdje se istražuju sve bitne faze nastanka kvalitetnoga djela: uočavanje i formuliranje znanstvenoga problema, prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela…), o pisanju teksta i tehničkoj obradi pisanoga djela.
Treba, ipak, reći da ne postoje neki brzi i mehanički postupci koji kad se nauče i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraživanje. Zanat znanstvenika, kao i drugi zanati, najbolje se uči aktivnim osobnim angažmanom i u suradnji s učiteljem zanata. Znanstvenik se najbolje postaje čitanjem raznih znanstvenih djela, ali nadasve praksom (kovač se postaje kovanjem – kaže poslovica). Zato učenje napamet pojmova i pravila ne će biti od velike koristi ukoliko student ne bude vlastitim razmišljanjem i vježbanjem nastojao prenijeti ove postupno naučene materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.