Svjetska ekonomska kriza
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
BANJA LUKA
SEMINARSKI RAD
NAZIV SEMINARSKOG RADA
Svjetska ekonomska kriza
Student:
Mentor:
Istočno Sarajevo, decembar 2012. godine
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA
Seminarski rad Svjedska ekonomska kriza
SADRŽAJ
UVOD.......................................................................................................................... 3
1. SVJETSKA EKONOMSKA KRIZA...................................................................... 4
1.1.Osvrt na uzroke svjetske ekonomske krize...................................................... 5
2. HIPOTEKARNA KRIZA U SAD-u KAO RAZORNA KRIZA U CIJELOM
SVIJETU............................................................................................................... 7
3. ANALIZA NEKIH UZROKA KRIZE NA MEĐUNARODNOM TRŽIŠTU..... 9
4. EVROPSKA KRIZA U EVROPSKOJ UNIJI..................................................... 10
4.1. Efekti ekonomske krize u Evropskoj Uniji................................................... 10
5. EVROPSKA KRIZA U BiH................................................................................. 12
5.1. Efekti ekonomske krize u BiH...................................................................... 12
6. PROGNOZA DUŽINE TRAJANJA SVJETSKE EKONOMSKE KRIZE.......... 14
7. ZAKLJUČAK........................................................................................................ 16
LITERATURA.......................................................................................................... 17
2

UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA
Seminarski rad Svjedska ekonomska kriza
1. SVJETSKA EKONOMSKA KRIZA
Govoreći o krizi koja se danas desila, može se reći da je u pitanju sveukupna
kriza savremene civilizacije ,koja se prelila na sve djelove svijeta. To pogotovo važi
u slučaju SAD-a, gdje je tzv. Finansijska kriza počela i gdje je eskalirala u
ekonomsku krizu koja se prelila u druge djelove svijeta pogotovo u one zemlje koje
su imale isti ili sličan vrjednosni sistem, kao što je slučaj sa Velikom Britanijom.
Ekonomisti često ističu da je nukleus svjetske ekonomske krize – kriza tzv.
Hipotekarnih kredita. Međutim, oni prećutkuju ili ne znaju da su zaposleni u
bankama koji su davali te kredite, kao i zaposeleni u raznim revizorskim i rejtinh
kućama često obmanjivali potencijalne korisnike tih kredita, ubjeđivali ih da oni
mogu njih otplaćivati, iako su znali da to neće biti moguće. Dakle, zbog nemorala
zaposlenih u bankama i rejting kućama, došlo je do tzv. Hipotekarne krize.
Do nje je došlo i zbog sve veće nepravde u raspodjeli prihoda ostvarenim
dinamičnim privrednim aktivnostima koja se ispoljava u simboličnom ili nikakvom
rastu dohotka ogromnog procenta zaposlenih i istovremeno, enormnim rastom
prihoda menadžera i vlasnika kapitala.
U posljednjih dvadesetak godina, tj. Prije i poslije prihvatanja tzv „Reganomike“ u
SAD-u i tzv. „Tačerizma“ u Velikoj Britaniji, ekonomska nauka je u tim zemljama
svesrdno propagirala ekstremni neoliberalni kapitalizam, koji je , kako ističu
ekonomisti, imao vrlo ozbiljnu sistemsku grešku koja je morala dovesti do kolapsa
tog tipa kapitalizma. Vrlo je vjerovatno da bi do kolapsa već došlo da nisu upumpani
ogromni iznosi sredstava kako u sferu uslužnog, tako i u sferu proizvodnog sektora.
Na žalost, ekonomska nauka u tim, ali i drugim zemljama imala je ogroman doprinos
u enormnoj propagandi tog modela čije su osnovne karakteristike deregulacija
privrednoh tokova, isključenje države u sferi privrede, potpuna dominacija tržišta
(tzv. „tržišni fundamentalizam“), maksimalna liberalizacija spoljnje trgovine (bolje
reći uvoza), maksimalna liberalizacija stranih direktnih investicija, sveobuhvatna
privatizacija i sl.
Umjesto kapitalizma u kome je dominirala Kejnzova makroekonomska politika, na
scenu je stupila politika koju su propagirali tzv. „momci iz Čikaga“ na čijem je čelu
bio čuveni nobelovac Fridman. Njihovo učenje su prihvatili Ronald Regan i
Margaret Tačer, a dosljedno su ih u tome sljedili Klinton i Bler, a do skora je to
primjenjivao i Gordon Braun. I jedna od najutjecajnijih njemačkih filozofa Jirgen
Habarmas s pravom ističe da je „društvano-darvinistički potencijal slobodnog tržišta
i to se sada odražava ne samo na politiku prema društvu nego i na spoljnu politiku“.
On ističe da su svi oni „izgleda povjerovali jedino da neoliberalizam predstavlja
vrhunac svjetske mudrosti i da se eto, došlo do vječne istine“
U 1990.godini usvojen je, od strane MMF-a, Svjetske banke i Ministarstva za
finansije SAD-a, tzv. Vašingtonski sporazum koji propisuje 10 stavova koje bi
zemlje Latinske Amerike trebalo da primjenjuju pri vođenju ekonomske politike ako
pretenduju na dobijanje novih kredita. Nakon što je taj program praktično nametnut
zamljama Latinske Amerike, ovih „deset božjih zapovjesti“ su nametnute i zemljama
u tranziciji i polovini postojećih zemalja. U njemu je bilo i dobrih preporuka, ali su
dominirali privatizacija, liberalizacija spoljne trgovine i stranih direktnih investicija i
deregulacija privrednih tokova. I kao što je rekao navedeni filozof Habermas
„centralna poruka tzv. Vašingtonskog koncenzusa glasi: „trickl dawn“, tj. Pustite da
bogati postanu još bogatiji, a neke mrvice će onda već da stignu do siromašnih“.
4
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA
Seminarski rad Svjedska ekonomska kriza
1.1.
Osvrt na uzroke svjetske ekonomske krize
Sa povećanjem broja zemalja koji su milom ili „sugestijom
MMF
-a, Svjetske
banke i SAD-a“ prihvatili pravila Vašingtonskog koncenzusa, odnosno
neoliberalizam, pregovori o stvaranju trećeg stuba „svjetskog trojstva“ – Svjetske
trgovinske organizacija dobijali su sve veće šanse za uspjeh i početkom 1995. stupila
je u život ova organizacija koja svim članicama, ali i zemljama kandidatima za
članstvo, nameće liberalizaciju spoljnje trgovine i stranih direktnih investicija. Broj
članica se vrlo dinamično povećavao – sa 104 na 154 do kraja 2008. godine.
Sve važnije zamlje u razvoju, sem Kine i Indije, su milom ili po „sugestiji“ MMF-a,
Svjetske banke i SAD-a prihvatile su koncept vođenja ekonomske politike koji
preporučuje Vašingtonski koncenzus, odnosno model neoliberalizma.
Svim zemljama u
, sem Slovenije, bio je nametnut koncept reformi i pravila
vođenja ekonomske politike koji predlaže Vašingtonski konsenzus, odnosno model
neoliberalnog kapitalizma. To, naravno važi i za Srbiju koja je početkom 2001.
Godine prihvatila model reformi i ekonomske politike koje su nametali MMF,
Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (iako ona nije bila još uvijek
članica ove Organizacije).
Pored liberalizma spoljne trgovine, koja se znatno više koristila u razvijenijim nego
nerazvijenim zemljama, forsirana je i liberalizacija stranih direktnih investicija koja
je najviše koristila sve moćnijim i sve brojnijim transnacionalnim kompanijama, prije
svega iz razvijenih zemalja. U devedesetim godinama prošlog vijeka došlo je do
liberalizacije protoka tzv. Špekulativnog kapitala.
Zahvaljujući činjenici da je dolar ostao jedina rezervna valuta kao i ogromnom
prilivu stranog kapitala po bruto osnovama, SAD su dvije decenije trošile znatno više
nego što je iznosio njihov bruto domaći proizvod, što se ispoljava kroz ogroman
deficit tekućeg računa platnog bilansa. Trošenje budućeg dohotka postala je praksa
na svim nivoima u toj zemlji – od pojedinca, porodice, kompanije i države u cjelini.
Sve veća razlika između ukupnog priliva stranog kapitala u zemlju od njegovog
ukupnog odliva, omogućavao je višegodišnje trošenje od stvorenog BDP. Zbog toga
se vrijednost akcija i nekretnina u SAD enormno povećavala. Zahvaljujući
ogromnom prilivu stranog kapitala u banke na teritoriji SAD-a, stvoren je i ogroman
kreditni potencijal, pa su banke preko svoje agresivne kampanje dokazivale da će
cijene stanova i kuća dinamično rasti i da je racionalno uzeti kredit za njihovu
kupovinu ili izgradnju. I kao posljedica svega toga, odnos iznosa privatnih dugova
prema BDP od početka osamdesetih godina prošlog vijeka, zaključeno sa 2008.
Godinom, povećavala se sa 183% na čak 290%. Dugovi domaćinstava prema BDP
su se istovremeno povećali sa 48 na 100%. I baš zbog toga, vrlo kompetentni
stručnjaci smatraju da napori federalnih rezervi da poboljšaju likvidnost imaju samo
ograničeno dejstvo.
Ogroman priliv stranog kapitala u SAD omogućavao je i rast jeftinog uvoza, što je
gušilo domaću industriju i dovodilo do ogromnog spoljnotrgovinskog i platnog
deficita, stimulisalo trošenje i destimulisalo štednju, što je sve skupa moralo da
dovede do teške ekonomske krize.
Zbog te krize, izgubljenog povjerenja u vezi sa tim, Amerikanci ponovo uče kako da
ponovo štedljivi, ali ako se štedljivost zaista razvije, nastaće poznati Kejnsov
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti