INTERNACIONALNI  UNIVERZITET

                                                                           Brčko distrikt BiH

                           Pravni fakultet - unutrašnji poslovi - kriminalistika

godina 2012/13

PREDMET

RIMSKO PRAVO

SEMINARSKI  RAD

TEMA

NASTANAK RIMSKE DRŽAVE, FAZE RAZVOJA,

KAO I FENOMEN DUGOG OPSTANKA

  

STUDENT

  

Ognjen Rakidžić  

Br. indeks-a OP - 150

Cara Lazara 77, Pančevo

[email protected]

background image

2.

Rimsko pravo

Celokupno rimsko pravo se, formalno, zasnivalo na Zakonu dvanaest tablica. Zakon dvanaest 

tablica je bio prilično primitivan zbornik. Ipak, sadržao je veliki broj propisa koji su bili 

osnova čitavog rimskog pravnog sistema. Ovaj zakon nikad nije bio menjan, dopunjavan, niti 

su mu neki propisi bili brisani, nego je on formalnopravno važio je kroz celokupnu rimsku 

istoriju. Ovo, naravno, ne znači da je zakon bio savršen. Daleko od toga, ali su preduzimljivi 

Rimljani   jednostavno   prelazili   preko   nekih   zastarelih   propisa   ili   su   ih   tumačenjem 

prilagođavali izmenjenoj stvarnosti. Pošto su bili veliki tradicionalnosti, nikad nisu smogli 

hrabrosti da ga ukinu ili promene. Smatrali su ga božanskim zakonom, učili ga napamet u 

školama i smatrali ga osnovnim izvorom celokupnog prava.

Tokom većeg dela svoje istorije Rimljani su retko donosili zakone kojima bi uređivali oblast 

građanskog prava. Zato su morali da stvore mehanizam koji bi im omogućavao da svoje pravo 

usklađuju sa novonastalim društvenim potrebama. Rešenje je pronađeno u pretoru. Pretori su 

bili visoki državni rukovodioci, koji su imali velika ovlašćenja za uređivanje prava. Oni nisu 

bili sudije, ali su davali dozvolu građanima da idu na sud, kao što su i savetovali sudije (inače 

običnim građanima) kako da presude povodom nekog pitanja. Nisu bili zakonodavci, ali su 

svojim  tumačenjem  zakona umeli  da potpuno  preokrenu  značenje nekog  propisa.  Bilo  je 

uobičajeno   da   svaki   pretor,   prilikom   stupanja   na   dužnost,   izda   proglas   o   tome   kako   će 

odlučivati u pojedinim slučajevima koji dođu pred njega (jer je nedostatak zakona ostavljao 

velike praznine). U početku su te odluke bile usmene i nazivale su se edikti, a kasnije su bile 

ispisivane na drvenim pločicama i isticane na rimskom gradskom trgu Forumu. Ove pločice 

nosile su naziv album (lat. albus - beo). Vremenom su se ove odluke toliko namnožile da su 

stvorile složeni sistem privatnog prava koji je potisnuo sistem koji se zasnivao na Zakonu 

dvanaest tablica.

Pored Zakona dvanaest tablica i pretorskog prava, značajan izvor prava u Rimu bila su i 

mišljenja uglednih pravnika, odluke senata i carske odluke iz kasnijeg doba rimske države. 

Pogledom kroz istoriju moguće je uočiti različite pravne sisteme: robovlasnički, feudalni, 

buržoaski, socijalistički. Svi ovi sistemi imali su određene karakteristike koje su izražavale 

njegovu klasičnu suštinu. Međutim, bez obzira na njihove specifičnosti koje ih čine različitim, 

neosporno je da je svaki od njih preuzeo i nešto od pravnih sistema koji su mu prethodili u 

 3

oblastima koje predstavljaju klasično pravo. U tom smislu, najveći značaj za razvoj evropskih 

pravnih sistema imalo je rimsko pravo ( tip robovlasničkog prava ), koje je dostiglo visok 

stepen razvoja i njegova rešenja u pojedinim delovima ostala su neprevaziđena i poslužila su 

kao obrazac kasnijim pravnim sistemima.

Po   svom   značenju,   u   istoriji   pravnih   sistema   izdvajaju   se   kontinentalni   i   anglosaksonski 

sistem.

Kontinentalni (evropski) sistem prava zasniva se na pisanom, kodifikovanom pravu u čijoj je 

osnovi rimsko pravo, koje je u izvesnom smislu preuzeto. Ovaj pravni sistem relativizuje 

značaj običaja i sudske prakse.

Anglosaksonski sistem razvijao se autonomno, bez velikog uticaja rimskog prava, najpre u 

Engleskoj, a potom u zemljama engleskog govornog područja.

Anglosaksonski pravni sistem, za razliku od kontinentalnog, ne insistira na kodifikaciji prava. 

Pisani zakoni nisu primarni element ovog pravnog sistema, već su u prvom planu običaji i 

sudska praksa. Zastupljenost prakse, odnosno sudskih odluka (precedenata) je toliko velika da 

se ovaj tip pravnog sistema naziva precedentni pravni sistem. Štaviše, i najviši pravni akt u 

jednoj državi, ustav, nije katkad kodifikovan (primer Engleske).

3.

Razvoj rimskog prava

Razvoj rimskog prava se deli na 4 doba koja se poklapaju sa dobima razvoja države:

Staro civilno pravo (ius civile antiquum) - od osnivanja Rima (753. g. p. n. e) do 

stvaranja Republike (509. g. p. n. e), period kraljeva;

Civilno pravo (ius civile) - od 509. g. p. n. e. do stvaranja Principata 27. g. p. n. e, 

period Republike;

Klasično   pravo   -   od   27.   g.   p.   n.   e.   do   stvaranja   Dominata   284.   godine,   period 

Principata;

Postklasično  pravo  -  od  284.  godine do  smrti  Justinijana 565.  godine  (poslednjeg 

rimskog i prvog vizantijskog cara), period Dominata.

Svoj vrhunac u razvoju i potpunu kodifikaciju rimsko pravo dostiže na kraju poslednjeg doba, 

za vreme cara Justinijana. Obavljanje ovog ogromnog zadatka (kodifikovanja celokupnog 

rimskog prava) Justinijan je poverio komisiji sa pravnikom Tribonijanom na čelu. Komisija je 

 4

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti