Diaporthe phaseolorum var. sojae – Epidemiologija

Jelena Žmiko FM 11/161

Gljive iz roda 

Diaporthe 

značajni su paraziti soje (

Glycine max

. (L.) Merr.) u gotovo svakoj oblasti 

gde se ova biljna vrsta gaji (Sinclair, 1999. loc. cit. Vidić, Jasnić i Petrović, 2011.). Vrsta 

Phomopsis sojae, 

odnosno njen teleomorfni stadijum – 

Diaporthe sojae 

(Lehman, 1922, 1923.) 

prouzrokuje palež mahuna i stabla soje. Ova gljiva formira piknide na zaraženim delovima 
biljaka u grupama u stromi. U piknidima se, na nerazgranatim konidioforama obrazuju dve vrste 
konidija – α i β piknospore. 

D. phaseolorum var. sojae

 formira peritecije retko, i to uglavnom 

pojedinačno u stromama, na prezimelim žetvenim ostacima soje (Vidić i sar., 2011.).

U toku vegetacije, gljiva se širi askosporama i α piknosporama, a β piknospore nisu sposobne da 
klijaju i ostvare zarazu. Piknospore tipa α i askospore ostvaruju zarazu tako što klijaju u kapima 
vode na biljnim organima. Primarne zaraze često nisu izražajne, kao ni širenje parazita u prvom 
delu vegetacije biljaka. Patogen prezimljava u obliku micelije, piknida i peritecija u zaraženim 
biljnim ostacima (F. Balanž, J. Balanž, Tošić, Stojšin i Bagi, 2010.). U proleće se na prezimelim 
biljnim ostacima obrazuju masovno piknidi, a  iz njih se izlučuju konidije u vidu sluzaste mase. 
Konidije zahvataju kišne kapi i vetar, one bivaju odnešene na biljke u blizini i tu vrše infekciju. 
Simptomi na stablu i granama su vidljivi sa početkom fiziološke zrelosti istih. Odmah posle 
formiranja mahuna one mogu biti inficirane, ali se najveći broj infekcija dešava posle fiziološke 
zrelosti mahuna (Kulik i Sinclair, 1999; loc. cit. Vidić i sar., 2011.). 

Žetveni ostaci predstavljaju glavni izvor primarnih infekcija, a jako važan element u prenošenju 
ovog patogena na velike udaljenosti jeste zaraženo seme (Vidić i sar., 2011.). Gljiva kolonizuje 
kako zrela, tako i nezrela tkiva semena soje, sa ili bez vidljivih simptoma (Roy and Ratnayake, 
1997; loc. cit. Begum, Sariah, Zainal Abidin, Puteh and Rahman). Zaraženo seme izgleda 
plesnivo, ispucalo i manje je, a sve ovo smanjuje kvalitet semena pri vlažnim i toplim 
vremenskim uslovima (Wrather and Sweets 1998; loc. cit. Jackson et al 2005; loc. cit. Begum et 
al., 2008.). Iz zaraženog semena se razvija mlada biljka koja pokazuje simptome bolesti na 
hipokotilu i kotiledonima. Zatim se, u toku vegetacije, gljiva širi na stablo, potom i na mahune 
soje. Povoljni uslovi za širenje bolesti u usevima soje se stvaraju posle cvetanja i stvaranja 
mahuna (Balanž i sar., 2010.).

Literatura:

1. Vidić Miloš, Jasnić Stevan i Petrović Kristina (2011): 

Vrste roda Diaporthe/Phomopsis u 

Srbiji. 

Pesticidi i fitomedicina vol. 26, br 4: 301-315. Dostupno na: 

http://scindeks-

clanci.ceon.rs/data/pdf/1820-3949/2011/1820-39491104301V.pdf

2. Ferenc F. Balaž, Jelica S. Balaž, Mališa T. Tošić, Vera B. Stojšin, Ferenc F. Bagi (2010): 

Fitopatologija – bolesti ratarskih i povrtarskih biljaka, 

Poljoprivredni Fakultet 

Univerziteta u Novom Sadu, strane 111-112.

3. M.M. Begum, M. Sariah, M.A. Zainal Abidin, A.B. Puteh and M.A. Rahman (2008): 

Ultrastructural Studies of Soybean Seed-borne Infection by 

Diaporthe phaseolorum var. 

sojae 

and Screening of Antagonistic Potentiality by Selected Biocontrol Agents in vitro. 

Dostupno na: 

http://www.cabi.org/isc/FullTextPDF/2009/20093204527.pdf

Želiš da pročitaš svih 2 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti