Diaporthe phaseolorum

Diaporthe phaseolorum var. sojae – Epidemiologija

Jelena Žmiko FM 11/161

Gljive iz roda

Diaporthe

značajni su paraziti soje (

Glycine max

. (L.) Merr.) u gotovo svakoj oblasti

gde se ova biljna vrsta gaji (Sinclair, 1999. loc. cit. Vidić, Jasnić i Petrović, 2011.). Vrsta

Phomopsis sojae,

odnosno njen teleomorfni stadijum –

Diaporthe sojae

(Lehman, 1922, 1923.)

prouzrokuje palež mahuna i stabla soje. Ova gljiva formira piknide na zaraženim delovima
biljaka u grupama u stromi. U piknidima se, na nerazgranatim konidioforama obrazuju dve vrste
konidija – α i β piknospore.

D. phaseolorum var. sojae

formira peritecije retko, i to uglavnom

pojedinačno u stromama, na prezimelim žetvenim ostacima soje (Vidić i sar., 2011.).

U toku vegetacije, gljiva se širi askosporama i α piknosporama, a β piknospore nisu sposobne da
klijaju i ostvare zarazu. Piknospore tipa α i askospore ostvaruju zarazu tako što klijaju u kapima
vode na biljnim organima. Primarne zaraze često nisu izražajne, kao ni širenje parazita u prvom
delu vegetacije biljaka. Patogen prezimljava u obliku micelije, piknida i peritecija u zaraženim
biljnim ostacima (F. Balanž, J. Balanž, Tošić, Stojšin i Bagi, 2010.). U proleće se na prezimelim
biljnim ostacima obrazuju masovno piknidi, a iz njih se izlučuju konidije u vidu sluzaste mase.
Konidije zahvataju kišne kapi i vetar, one bivaju odnešene na biljke u blizini i tu vrše infekciju.
Simptomi na stablu i granama su vidljivi sa početkom fiziološke zrelosti istih. Odmah posle
formiranja mahuna one mogu biti inficirane, ali se najveći broj infekcija dešava posle fiziološke
zrelosti mahuna (Kulik i Sinclair, 1999; loc. cit. Vidić i sar., 2011.).

Žetveni ostaci predstavljaju glavni izvor primarnih infekcija, a jako važan element u prenošenju
ovog patogena na velike udaljenosti jeste zaraženo seme (Vidić i sar., 2011.). Gljiva kolonizuje
kako zrela, tako i nezrela tkiva semena soje, sa ili bez vidljivih simptoma (Roy and Ratnayake,
1997; loc. cit. Begum, Sariah, Zainal Abidin, Puteh and Rahman). Zaraženo seme izgleda
plesnivo, ispucalo i manje je, a sve ovo smanjuje kvalitet semena pri vlažnim i toplim
vremenskim uslovima (Wrather and Sweets 1998; loc. cit. Jackson et al 2005; loc. cit. Begum et
al., 2008.). Iz zaraženog semena se razvija mlada biljka koja pokazuje simptome bolesti na
hipokotilu i kotiledonima. Zatim se, u toku vegetacije, gljiva širi na stablo, potom i na mahune
soje. Povoljni uslovi za širenje bolesti u usevima soje se stvaraju posle cvetanja i stvaranja
mahuna (Balanž i sar., 2010.).

Literatura:

1. Vidić Miloš, Jasnić Stevan i Petrović Kristina (2011):

Vrste roda Diaporthe/Phomopsis u

Srbiji.

Pesticidi i fitomedicina vol. 26, br 4: 301-315. Dostupno na:

http://scindeks-

clanci.ceon.rs/data/pdf/1820-3949/2011/1820-39491104301V.pdf

2. Ferenc F. Balaž, Jelica S. Balaž, Mališa T. Tošić, Vera B. Stojšin, Ferenc F. Bagi (2010):

Fitopatologija – bolesti ratarskih i povrtarskih biljaka,

Poljoprivredni Fakultet

Univerziteta u Novom Sadu, strane 111-112.

3. M.M. Begum, M. Sariah, M.A. Zainal Abidin, A.B. Puteh and M.A. Rahman (2008):