Preinacenje, modifikacija obligacije

VISOKA ŠKOLA ZA PRIMJENJENE I PRAVNE

NAUKE “PROMETEJ” BANJA LUKA

______________________________________________________________

SEMINARSKI RAD

POSLOVNO PRAVO

TEMA:

PREINAČENJE / MODIFIKACIJA OBLIGACIJE

Banja Luka, Februar 2008. godine

PROFESOR:

STUDENT:

Mr. Duška Bogojević

Vesna Slavnić
Indeks br.: 15-3/07

SADRŽAJ

UVOD …………………………………………………………..

1. Preinačenje (modifikacija) obligacije ……………………….

2. Povreda obligacije …………………………………………...

3. Docnja ……………………………………………………….

3.1 Pojam docnje – kao objektivna i subjektivna kategorija .....

3.2 Docnja kao odredjeno (objektno) stanje …………………

3.3 Donja i naknadna nemogućnost ispunjenja …………….

4. Dužnička i povjerilačka docnja ………………………………

5. Docnja dužnika ……………………………………………….

5.1 Trenutak zapadanja u docnju ………………………………

5.2 Posljedice dužničke docnje ………………………………..

5.3 Prestanak docnje dužnika ………………………………..

5.4 Odgovornost dužnika za docnju ………………………..

6. Docnja povjerioca …………………………………………….

6.1 Dejstvo povjerilačke docnje ………………………………..

ZAKLJUČAK …………………………………………………….

LITERATURA ……………………………………………………

3. DOCNJA

Pod docnjom se smatra zadocnjenje dužnika u izvršenju dospjele obaveze iz
obligacije, kao i odbijanje poverioca da primi izvršenje uredno ponudjene obaveze od
strane dužnika. Ona se smatra najčešćim slučajem neurednosti u ispunjenju obaveze
odnosno tražbine. Dosljedno tome, ona je i najčešći uzrok povrede obligacije.

3.1 POJAM DOCNJE – KAO OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA
KATEGORIJA

Pojam docnje

nije u literaturi, pa ni u zakonodavstvu jedinstveno dat.

Razmimoilaženja su nastala, na prvom mjestu, oko toga da li je za njeno nastupanje
relevantan   uzrok   ili   ne.   Konkretno,   razmimoilaženja   postoje,   o   tome   da   li   je   za
nastupanje docnje nužna krivica odnosnog subjekta ili docnja nastupa nezavisno od
krivice,   tj.   čim   obligacija   nije   izvršena   po   njenoj   dospjelosti,   ne   upuštajući   se   u
razloge zbog kojih je do toga došlo i na drugom mjestu, da li docnja može postojati i u
slučaju   kada   se   obligacija   više   ne   može   izvršiti   (slučaj   nastupanja   naknade
nemogućnosti).
Dilema koja postoji oko toga da li je za nastupanje docnje nužna krivica odnosnog
subjekta ili nije, tj. da li je za njeno nstupanje relevantan uzrok, radi čega je do toga
došlo, ili nije, inspirisana je činjenicom nastupanja odnosno nenastupanja pravnih
posljedica za subjekte obligacije.
Prema pojedinim autorima (S. Perović, Obligaciono pravo I, Beograd 1982, str. 545;
Lj. Milošević, Obligaciono pravo, IV izd., Beograd 1974, str.235; Ž. Djordjević i D.
Stanković, Obligaciono pravo, opšti dio, Beograd 1976, str. 490; i dr.) docnjom se
može smatrati samo ono zadocnjenje za koje je odnosni subjekt kriv, koje se njemu
može staviti na teret i za koje odgovara. Odgovara za štetu zbog koga trpi drugi
subjekt   obligacije.   Ukoliko   za   zadocnjenje   ili   neispunjenje   obligacije   nije   kriv
odnosni subjekt, nego je ono nastupilo bez njegove krivice, dejstvom slučaja ili više
sile, ne smatra se docnjom. To je po jednima odlaganje izvršenja obligacije (vidi: J.
Radišić, op. cit., str. 399), odnosno produženje roka dospjelosti obligacije, sve dok
traju uzroci koji su doveli do docnje. Polazi se od toga da je odnosni subjekt kriv u
zadocnjenjuu   izvršenju   obligacije   ,   s   tim   da   on   može   suprotno   dokazivati   (tzv.
relativna pretpostavka o postojanju krivice), da može dokazivati da je zadocnio bez
svoje   krivice   (usljed   dejstva   slučaja   ili   više   sile).   Ukoliko   uspije   pretpostavku   o
postojanju krivice da obori, neće se smatrati da je u docnji. Docnja na ovaj način
postaje subjektivna a ne objektivna. Dosljedno tome, po ovoj koncepciji, docnja se ne
može dijeliti na tzv. subjektivnu i objektivnu docnju. Ona je uvijek subjektivna. Po
drugima (S. Jakšić, Obligciono pravo, IV izd. Sarajevo 1962, str. 356; M. Vedriš,
Osnove   imovinskog   prava,   Zagreb   1971,   str.251;   D.   Pop   Georgijev,   Gradjansko
pravo, Skopje 1970, str. 29; B. Loza. Obligaciono pravo, opšti dio, Sarajevo 1981, str.
59; Opšte uzanse za promet robom, uzansa 206. i dr.),   docnjom se ima smatrati
neizvršenje obaveze na vrijeme, bez obzira šta je uzrok zadocnjenju: krivica jendog
od  subjekata  ili  dejstvo  slučaja ili  više sile.  Po  njima,  pitanje  uzroka neizvršenja
obligacije   na   vrijeme   je   odlučno   za   nastupanje   odnosno   nenastupanje   pravnih
posljedica za subjekte obligacije. Uzroci zadocnjenja su: krivica jednog od subjekata

Prof. dr. Borislav T. Blagojević i Prof. dr. Vrleta Krulj, Komentar zakona o obligacionim odnosima,

drugo izd. 1983

ili dejstvo slučaja ili više sile. Po njima, pitanje uzroka neizvršenja obligacije na
vrijeme je odlučno za nastupanje odnosno nenastupanje pravnih posljedica za subjekte
obligacije. Znači, uzroci zadocnjenja su bez uticaja za nastupanje odnosno
nenastupanje docnje. Docnja je po ovoj koncepciji samo odredjeno stanje u kome se
nalazi obligacija , pa i njeni subjekti, kad ado njenog izvršenja nije došlo na vrijeme.
Donja je na ovaj način objektivna, a ne subjektivna kategorija. Ovakvo gledanje na
docnju dovodi do toga da se ona može podijeliti, u zavisnosti od toga kako je do nje
došlo, na subjektivnu i objektivnu docnju.

3.2 DOCNJA KAO ODREDJENO (OBJEKTIVNO) STANJE

Nužno je odredjenim pojmom označiti stanje

u kome se obligacija, pa i njeni subjekti

nalaze kada je rok njene dospjelosti nastupio, a on nije izvršen, a ni subjekti se nisu
sporazumjeli, ni zakon nije odredio da se njena dospjelost pomjera za kasnije. Kako bi
se zvalo to stanje u kome se obligacija  i njeni subjekti nalaze? Da li je dovoljno sam
okonstatovati da je došlo do odlaganja izvršenja obaveze odnosno realizacije tražbine,
kada   ona   na   vrijeme   nije   izvršena.   Da   li   jedan   subjekt   može   svojim   postupkom
odlagati   izvršenje   obaveze,   što   bi   značilo   produžavati   rok   njenog   ispunjenja.   Po
pravilu on to ne može. Bio bi očigledno povrijedjen princip ravnopravnosti subjekata
u obligaciji. Zbog toga se pod odlaganjem izvršenja obligacije obično podrazumijeva
sporazumno produženje roka dospjelosti. Moguće je da i zakonskom odredbom bude
produžen rok dospjelosti izvršenja obligacije. Kad dodje do odlaganja roka dospjelosti
obligacije, obično se zna do kada je odložen, to s ekonstatuje i neizvjesnosti nema.
Medjutim,   kada   docnja   nastupi,   postoji   i   neizvjesnost   koliko   će   ona   trajati.   Ova
neizvjesnost naročito postoji za subjekta koji nije zadocnio.
Treba ukazati na činjenicu da se uglavnom svi slažu da će iste pravne posljedice
nastupiti kad neko zadocni sa izvršenjem novčane obaveze, bez obzira na karakter
uzroka. Tako, na primjer, svi su saglasni u tome da je u slučaju zadocnjenja u isplati
novca dužnik dužan da pali i kamatu na ime naknade štete povjeriocu, bez obzira
zašto je do zadocnjenja došlo. Isto tako, čim dužnik jedne ugovorne obligacije ne
ispuni svoju obavezu na vrijeme, povjerilac mu može dati primjeren naknadni rok za
ispunjenje obaveze, pa ako je on ni u tom roku ne ispuni, može ugovor raskinuti i
tome dovesti  do  prestanka obligacije.  Za  ovo  njegovo  pravo  irelevantan  je  uzrok
zadocnjenja. U svakom od ovih slučajeva obično se govori o posljedicama nastupanja
docnje. To znači da se nekad docnjom naziva i ono zadocnjenje koje nije imalo za
uzrok krivicu.