Organizacija i menjanje stavova
IX Predavanje - Organizacija i menjanje stavova
(Menjanje stavova
– takođe, videti iz Rotove knjige, s. 324-328) (u Zborniku
tekstova).
Teorije konzistentnosti
Konzistentnost = saglasnost, doslednost, logičnost, logička povezanost,
sledstvenost, neprotivrečnost
Socijalni psiholozi su prikupili veliki broj podataka koji pokazuju da se
stavovi organizuju, i isto tako i menjaju, prema principu
kognitivne
konzistentnosti
. Osnovna zamisao jeste da ljudi teže da održe konzistentnost
između: a. uverenja, vrednosti i stavova; b. stavova i ponašanja; c. različitih
stavova. Organizovanje stavova, uverenja i ponašanja u strukture koje
karakteriše unutrašnja konzistentnost (usklađenost) istovremeno naglašava i
predstavlja izraz ljudske racionalnosti: racionalno ponašanje kao takvo može se
nama samima i drugim ljudima predstaviti kao konzistentno.
Kognitivna konzistentnost predstavlja tako snažan poriv u našem
socijalnom životu da se njeno odsustvo ili suprotnost (nekonzistentnost)
doživljava kao ekstremna neugodnost. (Neki autori tumače pojavu shizofrenije
kao ekstremni primer poremećaja nastalog usled postojanja simultanih
nekonszistentnih komunikacija). Stoga ljudi teže da smanje ili izbegnu
nekonzistentnost kadgod je to moguće. Istraživanja pokazuju da sredstva koja
oni koriste za postizanje konzistentnosti mogu značajno da odstupaju od
racionalnih kriterijuma: želja da se postigne konzistentnost može biti racionalna,
ali često sredstva da se to potigne - nisu.
Postoje tri osnovna teorijska pristupa u okviru teorija konzistentnosti:
Hajderova
teorija
ravnoteže
ili balansa (Heider, 1946), teorija
podudarnosti
ili kongruentnosti
Osguda i Tanenbauma
(Osgood i Tannenbaum, 1955) i
Festingerova
teorija
nesklada
ili disonance (Festinger, 1957).
Zajednička postavka: da mišljenje, uverenja, stavovi i ponašanje pojedinca teže
da se organizuju na smislen i racionalan način. Proces davanja smisla velikom
broju informacija sa kojima se susreće jeste predmet analize teorija
konzistentnosti. Cilj = predstava o svetu i okolini kao uređenim i predvidivim, tj.
podložnim kontroli.
a. Teorija ravnoteže (balansa)
Hajder, 1958
: Ljudi teže da stvore što koherentniju i uravnoteženiju sliku o svojoj
okolini i pojavama oko sebe kao i o sebi samima. Oni teže kognitivnoj ravnoteži ili
stabilnosti između onoga što znaju o raznim objektima; između znanja o
objektima i osobama koje su u vezi sa tim objektima; kao i skladu između znanja
o objektima i osobama s jedne i sopstvenog ponašanja, s druge strane. Da bi
90
postojala ravnoteža mi nastojimo da naša znanja, naše ocene i naši postupci
prema nečemu ne budu protivrečni, već usklađeni. Stanje neravnoteže izaziva
napetost i dovodi do težnje da se ponovo uspostavi sklad.
Hajder je pretpostavio jednostavan sistem koji opisuje
subjektivnu sredinu
neke osobe (način na koji se svet opaža): ona je sastavljena od
entiteta
(ljudi,
ideja, događaja) i
odnosa
među entitetima; postoje dva tipa ovih odnosa: a.
sentimentalni odnosi - koji se tiču dopadanja i nedopadanja; i b. odnosi jedinstva
(unit) koji se tiču pripadanja (ima veze sa..., nema veze sa...). Prvi tip odnosa je
relevantan kada je o stavovima reč, pošto su oni evaluativne prirode.
Teorija balansa uzima u obzir
tri
vrste entiteta: osobu (P) čijom se
subjektivnom sredinom
bavimo; drugu osobu (O); i neki objekat (X), koji može biti
i treća osoba. Teorija balansa se bavi time kako su organizovani odnosi između
ova tri entiteta
sa aspekta kognitivne strukture osobe P
.
Na osnovu kombinacije različitih odnosa (+ i -) između svakog od ova tri
entiteta Hajder šematski predstavlja trijade odnosa ravnoteže i neravnoteže:
stanje ravnoteže uvek postoji kada su sva tri odnosa pozitivna ili kada su dva
odnosa negativna a jedan pozitivan; u svim ostalim slučajevima postoji stanje
neravnoteže.
Šematski prikaz: osam trijada za tri entiteta sa pozitivnim ili
negativnim međusobnim odnosima (a,b,c,d - sa leve strane su u ravnoteži,
a e,f,g,h -sa desne u neravnoteži)
Ravnoteža
Neravnoteža
P
P
O
X
O
X
P
P
P
P
91

ravnoteže.
Tendencija da se uspostavi ravnoteža uvek postoji i ona deluje
na menjanje stavova
.
Hajderova teorija imala je za cilj da objasni socijalno ponašanje ljudi u
celini, a pre svega, da posluži za objašnjenje procesa
socijalne percepcije
(opažanja drugih osoba). Ona, međutim, predstavlja pogodno objašnjenje
promene stavova. U osnovi – predstavlja
primenu geštaltističkog stanovišta o
postojanju tendencije za redom i jednostavnošću kao karakterisitike svih
psiholoških procesa na oblast socijalne psihologije
. Široka primena u
objašnjavanju socijalnog i političkog ponašanja.
Da bismo predvideli unapred koji stavovi će se promeniti, moramo bolje da
poznajemo ljude o kojima je reč.
Rosenberg i Adelson
(1960) postavljaju
pravilo: da će promena stavova slediti princip
“minimalnog napora”
= stav koji
zahteva najmanje napora da se promeni biće onaj koji će se promeniti; tj.
pojedinac će težiti da broj promena svojih evaluacija (entiteta ili odnosa) svede
na minimum.
Prema ovim autorima: pojam balansa može da se primeni samo na slučajeve u
kojima pojedinac vidi sva tri odnosa u trijadi kao međusobno povezana i za njega
relevantna.
Kritika
teorije balansa: Teorija balansa dobro opisuje poznatu stvar o uslovima
harmonije i disharmonije između dvoje ljudi i značajnih stvari u njihovim životima.
Međutim, u posebnom slučaju kada je X treća osoba ova teorija nailazi na
teškoće. Primer: “večiti trougao” – Petar voli Olgu; P ne voli gospodina X; O voli
X (trijada e). Kako se ovo stanje neravnoteže može promeniti? Ne u (a) gde
svako voli svakoga, (c) izgleda najverovatnija mogućnost. A to znači, da će P
prestati da voli O da bi uspostavio stanje unutrašnje ravnoteže! (u stvarnom
životu malo verovatno).
Ostale zamerke: odnosi između entiteta su ili pozitivni ili negativni, ali ne
dozvoljava se stepenovanje; ova teorija pretpostavlja da se okvir pojedinčevog
prosuđivanja stvari i pojava iz okoline uvek odvija na relaciji “crno-belo” ili po
“sve-ili-ništa” principu, tj. da teži maksimalnoj jednostavnosti; takođe, da postoji
težnja da se dve pojave pre procenjuju kao iste, što je mnogo jednostavnije,
nego da se među njima nalaze neke finije razlike; teorija se bavi odnosima
između maximum tri entiteta, dok u stvarnom životu – multiple relacije;
pojednostavljuje stvarnost, mada je u nekim domenima uspešna za predviđanje
promene stavova.
b.Teorija podudarnosti (kongruentnosti)
Osgud-Tanenbaum
,(1967): Specifičan oblik teorije balansa (primena principa
ravnoteže), koji se posebno bavi problemima
predviđanja promene direkcije
pojedinčevog stava, pod uticajem persuazivnih (ubeđivačkih) poruka ili
komunikacije
.
Ova teorija promene stava uzima u obzir sledeće varijable:
93
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti