POTROŠAČKO DRUŠTVO
esej o društvu, medijima i umjetnosti, sadašnjosti i budućnosti
Potrošačko društvo je društvo koje je danas oformljeno i afirmirano na
Zapadu. To je društvo u kojem nitko nije sretan. I uz to, puno je besmislenosti i
potpuno lišeno smisla života. Ljudi se u njemu dobro trebaju upitati: što je to što
žele? Što im je životni cilj? I što je smisao ljudskog života?
Naravno, ja sam sretan kad dobijem novi automobil, makar par godina, ali
onda ugledam auto koji je ljepši od moga i opet sam nesretan, jer netko ima nešto
bolje od mene. Kuba je primjer društva koje nije potrošačko. Naravno, to nije
idealan primjer s obzirom na druge stvari, kao slobodu, demokraciju, ljudska
prava i dr, ali je ona onakava kakav bi trebao biti cijeli svijet u pogledu potrošnje.
Naime, zašto bih kupio novi auto ako mi je stari dovoljan za moje potrebe i nije
pokvaren? Potrošačko društvo kaže: kupi da ti drugi zavide. Recimo da platim
50000DEM novo auto. Nakon 7 godina ono na tržištu vrijedi 7-12000 DEM, tj.
izgubio sam 40000DEM. Zašto bih se, onda, upuštao u taj poslovni promašaj (po
mjerilima tog istog svijeta)?! Na Kubi automobil ne gubi vrijednost s godinama
starosti, nego se za njega plati onoliko koliko ti se sviđa, a to je prava mjera
vrijednosti: zašto bih imao Mercedes S klase, ako mi je praktičniji (male uličice u
gradu, problemi s parkiranjem) i ako mi se više sviđa Citroen Xsara? Zašto
automobilske kompanije ne bi pravile automobile koji mogu zadržati svoju
kvalitetu cijeli ljudski život, a ne samo pet-deset godina? Jer im to nije u interesu.
Zašto nam ne bi dali ekološko vozilo na struju i sunce. Takvi patenti postoje i
otkupila ih je automobilska industrija – ali ih ne proizvodi! Primjer automobila
sam odabrao zato što je svima nama blizak. Naime, u današnjem svijetu nam je
potrebno prometalo kojim možemo brzo stići s jednog na drugo mjesto.
Međutim, koja je cijena toga?! Narušavanje životne okoline! A zašto kad se može
i bez toga? Druga stvar je kupiti novi automobil kad se stari počne često kvariti,
ali nema potrebe za novim dok je stari dobar.
Primjer koji nije svima blizak, a koji je vrlo dobar u ilustraciji potrošačkog
društva je Microsoft. Svake godine oni izdaju nove Windowse ili Office. To su
njihovi najčešće korišćeni programi. Problem nije u tome što oni svake godine
izdaju nove programe, kad bi se oni suštinski mogli razlikovati. Međutim, ono što
ja u Office-u radim isto je i prije 5-10 godina i danas. I to se radi na potpuno isti
način. Nije se ništa promijenilo. Jest da oni pričaju o mnogim dodatnim
funkcijama, ali za sve poslove koje sakodnevno obavljamo ništa se nije
promijenilo. Samo se izgled Office-a promijenio: prije mu je znak bio zelen, a
sada (Office 2000) je plav. To je još jedan primjer absurdnosti i besmislja
potrošakog društva. Microsoft nas prisiljava da svake 2 godine kupimo ponovo
isti proizvod samo u drugom paketu! Uz to, pridoda nekiliko novih funkcije koje
često samo smetaju (kao automatski prelazak i u I)! Suštinski se stari Word 2.0 za
Windowse 3.x nije promijenio! Isti je kao i Word 2000 za Windowse 98 ili 2000!
Zar se ne može taj novac (od bespotrebne kupovine onoga što već imamo)
usmjeriti u neku korisnu svrhu: npr. pomaganje onima kojima je ta pomoć
stvarno potrebna?
U načelu, potrošačko društvo se svodi na ovo: zaradi više, potroši više,
zaradi još više, potroši još više. A zašto? Da bi zadovoljio apetite velikih
multinacionalnih kompanija koje žele veću zaradu!
Nažalost, u umjetnosti i kulturi danas prevladavaju ista mjerila. Vrijednost
nekog djela odgovara njegovoj zaradi. Zato i postoji poplava šunda ili tkz.
zabavne književnosti. Naravno, postoje djela te književnosti koja imaju svoju
umjetničku vrijednost, ali velika većina su samo uspješno primjenjivane šablone.
To je isto kao da proizvodimo filmove ili knjige na poketnoj traci u tvornici. S
obzirom na današnja shvaćanja uspješnog i vrijednog, za posao pisanja u
budućnosti neće biti potrebni pisci ili glumci, nego kompjutor. Onako kako se
danas radi, to može i automatski raditi kompjutor! Postoji bezbroj primjera
filmova iz Hollywoodskog arsenala, koji su zaradili astronomske svote novca, ali
nemaju nikakvu umjetničku vrijednost: oni se prodaju na osnovu umjetno
stvorene potrebe za tim da se film pogleda – reklamama. Prodaje se zbog toga što
su neki ljudi manje ili više (ne)opravdano dignuti u zvijezde: film prodaju
zvijezde i specijalni efekti, a ne sadržaj. Ustvari, scenaristi su u Hollywoodu
zadnja rupa na sviralo, umjeto da su najcjenjeniji, jer oni stvaraju film svojom
vizijom svijeta. Malo je ljudi danas u svijetu koje su se uzdigli u zvjezdane visine
baveći se pravom umjetnošću.
U stvaranju ovakvog, ali i bilo kojeg drugog svijeta, vrlo važnu ulogu imaju
mediji. Oni danas utječu na svijest pojedinaca. Zato je od presudne važnosti da
novinari objektivno obavljaju svoj posao. Objektivno znači iznositi činjenice, ali i
komentirati na način da se potizivno utječe na svijest. Stoga bi studij novinarstva
trebao biti najteži: morao bi okupiti sva zananja svih studija, makar u osnovnim
crtama, jer novinar mora imati široku osnovicu za prosudbu što je dobro a što ne.
On treba reći ljudima koji su u svojoj uskoj specijalizaciji, da nešto ne valja, bez
obzira na to što je u njihovom ili interesu njihove tvrtke. Sloboda medija i ljudska
prava u ovom smisli dobivaju potpuno novo značenje, jer sloboda medija ne
znači da svatko može na ekranu bulazniti što hoće ili da svaka tvrtka može
propagirati svoje interese na malom ekranu. Naprotiv, sloboda je kada se podaci
filtriraju u informacije (a to su gotovi zaključci, kratki i jasni, bazirani na
objektivnim činjenicama, a ne na emocijama) koje se ljudima prezentiraju u
formi koju oni mogu prihvatiti, a ne da izazovu obrnutu reakciju.
