1

Upotreba nuklearnog oružja i

međunarodno humanitarno pravo

Još uvek nije donet međunarodni ugovor koji sadrži izričitu zabranu upotrebe nukleamog oružja, a takva 
zabrana nije stvorena ni putem običajnog prava. Međutim, odsustvo zabrane upotrebe nuklearnog oružja 
nikako   ne   znači   da   ne   postoje   nikakva   pravila   za   njegovu   upotrebu.   Brojni   ugovori   međunarodnog 
humanitamog prava sadže odredbe koje nameću vrlo široka ograničenja upotrebe nuklearnog oružja. 
Pored toga, začajna ograničenja nametnuta su i opštim načelima međunarodnog humanitamog prava. 
Imajući u vidu postojeće norme međunarodnog humanitamog prava može se zaključiti da je u najvećem 
broju slučajeva upotreba nukleanog oružja zabranjena, ali da postoje slučajevi, mada vrlo retki, u kojima 
bi njegova upotreba bila dozvoljena. Zato treba uložiti dodatne napore kako bi se nukleamo oružje u 
potpunosti zabranilo.

I Uvod

Iako je od okončanja blokovske podele i hladnog rata prošla decenija i po, opasnost upotrebe nuklearnog 
oružja i dalje preti svetu. I pored delimičnog uništavanja nuklearnog arsenala, SAD i Rusija i dalje 
poseduju   ogromne   zalihe   ovog   oružja.   I   ostale   tri   priznate   nuklearne   sile   (Kina,   Velika   Britanija   i 
Francuska)*  

1

  poseduje takve količine nuklearnog oružja koje bi mogle naneti nesagledive posledice 

životu na Zernlji. Osim priznatih nuklearnih sila i neke druge države poseduju nuklearno oružje ili su u 
stanju  da   ga  vrlo  brzo  stvore  (Indija,  Pakistan  i  Izrael).

2

  Pored  toga,  postoje  i  neke  države   koje  su 

optuživane ili se optužuju da razvijaju programe za proizvodnju nukiearnog oružja (Libija, Irak, Severna 
Koreja i Iran). Na kraju, postoji opasnost da i razvijene terorističke grupe dođu u posed materijala za 
proizvodnju nuklearnog oružja. Kako neki ističu, iako je svet izbegao preteću senku atomske pečurke, 
rizik upotrebe nuklearnog oružja nije manji, već možda i veći nego ranije.

3

Nuklearno oružje se po mnogo čemu razlikuje od drugih vrsta oružja — ogromnoj snazi, trostrukom 
dejstvu (udarno, toplotno i radioaktivno), složenom i skupom procesu proizvodnje usled čega mogućnost 
posedovanja ima mali broj država. Takođe, za razliku od drugih vrsta oružja, odiuka da se ono upotrebi 
nije samo vojne prirode. Nuklearni napad bi imao takve dale- kosežne političke posledice koje zahtevaju 
njegovo odobrenje sa najvišeg političkog nivoa.

4

 Međutim, i pored svih navedenih osobenosti ono se sa 

stanovišta   primene   međunarodnog   prava   ne   razlikuje   od   ostalih   sredstava   ratovanja.   Postoji   više 
međunarodno   pravnih   pitanja   koja   se   otvaraju   u   vezi   sa   nuklearnim   oružjem.

 

Najpre,   to   je   pitanje 

dozvoljenosti   njegovog   posedovanja,   potom   problem   eksperimenata   nuklearnim   oražjem,   i   na   kraju 
zakonitost njegove upotrebe.

1.  Ugovorom o neširenju nukleamog oružja koji je usvojen 1968. godine postignut je sporazum da se spreči širenje  
kruga država koje poseduju nuklearno oružje, već da i dalje to budu samo pet država koje su u tom momentu 
posedovale tu vrstu oružja (ćl. 9). Na taj način sve ostale države ugovornice izgubile su mogućnost da postanu 
priznate nuklearne sile.
2.  Za najnovije podatke o količini nuklearnog oružja koje poseduje ove zemlje videti: Novičić Ž: „Nuklearno oružje  
u međunarodnoj politici“, Međunarodni problemi, Vol. LVTI, 2005, br. 4, str. 508.
3.  C. G. Weeramantry: „Nuclear Weapons and Intemational Law“, journal of Intemational Gam and Practice, Vol. 
9, 2000, No. 2, p. 255.
4.  O specifičnosti odluke o upotrebi nuklearnog oružja videti: D. Fleck (ed.): Tbe Handbook of Humanitarian Taiv 
in Armed Conflict, Oxford, 1995, p. 147.

2

U   ovom   radu   biće   analiziran   samo   treći   problem   zakonitost   upotrebe   nuklearnog   oružja.   Pravila 
relevantna za to pitanje naiaze se u različitim oblastima međunarodnog prava, kao na primer, ekološkom 
pravu, ugovorima o zaštiti ljudskih prava, međunarodnom humanitarnom pravu, ugovorima koji sadrže 
ograničenja nuklearnog oružja, i dr. Međutim, s obzirom na prostor i karakter ovog rada pažnja će biti 
usmerena samo na zakonitost upotrebe nuklearnog oružja sa stanovišta međunarodnog humanitarnog pra- 
va (u daljem tekstu MHP).

Postavlja se pitanje da li se treba baviti problemom o kojem se već izjasnio Međunarodni sud pravde 
(u daljem tekstu ,,Sud“) u svom savetodavnom mišljenju o zakonitosti pretnje ili upotrebe nuklearnog 
oružja . Čini se da za to postoje najmanje dva razloga. Prvo, Sud nije dao konačan odgovor na pitanje o 
zakonitosi upotrebe nuklearnog oružja, i drugo, u radu će biti analizirana i teorijska shvatanja koja su 
postojala pre davanja savetodavnog mišljenja, kao i ona posle njega, a koja se često ne podudaraju sa sta- 
vovima Suda.   Imajući u vidu različitost izvora MHP, upotreba nuklearnog oružja biće anaiizirana sa 
stanovišta međunarodnih ugovora, običajnog prava, i osnovnih načela MHP.

II Međunarodni ugovori

Zaključivanje međunarodnih ugovora kojima se reguliše ponašanje strana u sukobu počinje u drugoj 
polovini XIX veka. Do danas je zaključen veliki broj ugovora iz oblasti MHP,

6

  tako da ova oblast spada 

u najkodifikovanije oblasti međunarodnog prava. Međutim, još uvek nije usvojen ugovor koji izričito 
zabranjuje   upotrebu   nukleamog   oružja.   Odsustvo   izričite   zabrane   nuklearnog   oružja   nikako   ne   treba 
razumeti   kao   dozvolu   za   njegovu   upotrebu.

7

    Drugim   rečima,   to   nikako   ne   znači   da   je   upotreba 

nukleamog oružja potpuno neregulisana međunarodnim ugovorima.  Postoji nekoliko ugovora MHP koji 
sadrže ođredbe koje se mogu dovesti u vezu sa zakonitošću upotrebe nuklearnog oružja. Neki od njih 
sadrže i određena pravila koja su prerasla u opšte principe MHP i ona neće bid predmet pažnje na ovom 
mestu.

 

2. 1. Petrogradska deklaracija 1868. godine

Petrogradska deklaracija o zabrani upotrebe određenih projektila u ra- tu iz 1868. Godine 8   prvi je  
višestrani   ugovor   koji   sadrži   zabranu   pojedinih   sredstava   ratovanja.   Mada,   ova   Deklaracija   u 
dispozitivnom delu zabranjuje upotrebu samo određenih sredstava ratovanja (projektile ispod 400 grama 
težine koji su eksplozivni ili su napunjeni rasprskavajućim ili zapaljivim materijama) njen domašaj je 
daleko širi, jer su u njenom uvodu data određena pravila koja se mogu primeniti i na druga sredstva 
ratovanja.

5..   International Court of Justice, Legality of the Threat or Use of Nuclear Weapons, Ađvisorv Opinion of 8 July  
1996, General list No. 95; u daljem tekstu: ,,Advisory Opinion“.
6  Za spisak ugovora MHP videti: B. Janković — Z. Radivojević: Međunarodno javno pravo, Niš, 2005, str. 418-
419.
7.  Međutim, ima i suprotnih shvatanja. Tako, na primer, Vojni primćnik SAD pa rat na kcrpnu iz 1956, dopunjen 
1976. (U.S. Army Field Manual 27-10) u paragrafu 35 predviđa: „Upotreba ekspolozivnog ‘atomskog oružja’, bilo 
od strane vazdušnih, pomorskih ili kopnenih snaga, kao takva ne može se smatrati kršenjem međunarodnog prava u 
odsustvu običajnog pravila međunarodnog prava ili međunarodnog ugovora koji ograničavaju njegovu upotrebu".

background image

4

G. Schwarzenberger smatra da se zabrana upotrebe nuklearnog oružja, pored Konvencije o sprečavanju i 
kažnjavanju zločina genocida, može izvući i iz Ženevskog protokola iz 1925. godine.

17

  H. Moore pored 

ostalih razloga kojima dokazuje nezakonitost nukleranog oružja navodi i argumente da je „nuklearno 
oružje otrovno, a jedino varvari truju svoje neprijatelje“ i da je „nuklearno oružje supromo Ženevskom 
protokolu iz 1925. godine."

18

  Korovin 

19

 i Perazić 

20

 ističu da je nuklearno oružje zabranjeno Ženevskim 

protokolom,   ne   samo   po   osnovu   sličnosti   nuklearnog   sa   hemijskim   oružjem,   već   i   zbog   sličnosti 
radioaktivnog dejstva nuklearnog oružja sa dejstvom biološkog oružja. Jugoslovenski internacionalisti su 
u zajedničkoj rezoluciji, pored ostalih razloga, izneli i stav da je upotreba nuklearnog oružja u suprotnosti 
sa članom 23a Haškog pravilnika i Ženevskim protokolom.

21

  Postoje mišljenja da se zabrana hemijskog 

oružja može protegnuti i na nuklearno oružje, ali ne u apsolutnom smislu. Pošto posledice upotrebe 
nuklearnog oružja zavise od niza faktora, sporno je da li neki vidovi upotrebe nuklearnog oružja krše 
zabranu otrova i otrovnog oružja.

22

  I pojedine države su u pisanim izjavama koje su podnele Sudu u 

postupku koji je prethodio davanju savetodavnog mišljenja o zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja 
tvrdile da nuklearno oružje potpada pod domašaj postojeće zabrane hemijskog oružja. One su istakle da se 
upotrebom nuklearnog oružja stvaraju radioaktivni nus-proizvodi koji su visokootrovni ukoliko se udahnu 
ili se progutaju.

23

   Sud je smatrao da su svi napred pomenuti ugovori o zabrani nekih vrsta oružja za 

masovno uništenje doneti u svom sopstvenom kontekstu i da se u njima ne može naći zabrana nuklearnog  
oružja.   Termini   koji   se   u   ovim   ugovorima   koriste   („otrovi   i   otrovno   oružje“,   „slični   materijali   ili 
naprave”) države su

 

razumele u njihovom uobičajenom značenju.

14. Za tekst videti: M. Starčević (red.): op. cit., str. 338. Ženevski protokol su ratifikovale sve države koje poseduju  
nuklearno oružje ili su na putu da ga stvore, osim Pakistana; podaci navedeni prema:
http://vww.icrc.org/ilil.nsf/TOPICS90penView.
15. Njen pun naziv je Konvencija o zabrani  razvoja, proizvodnje i skladištenja bakte- riološkog (biološkog)  i  
otrovnog oružja i o njihovom uništavanju; za tekst videti: M. Starčević (red.): op. cit., str. 339—343. Konvenciju su  
ratifikovale sve države koje po- seduju nuklearno oružje ili su na putu da ga stvore, osim Izraela; podaci navedeni 
prema: http://vww.icrc.org/ihl.nsf/TOPICSPOpenView.
16. Njen pun naziv je Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe hemijskog oružja i o  
njegovom uništavanju; za tekst videti: M. Starčević (red.): op. cit., str. 371—493. Konvenciju su rarifikovale sve  
države   koje   poseduju   nuklearno   oružje   ili   su   na   putu   da   ga   stvore,   osim   Izraela;   podaci   navedeni   prema: 
http://vww.icrc.org/ihl.nsf/TOPICSPOpenView.
17. G. Shcwarzenberger: The Tegality ofNucIear Veapons, London, 1958, pp. 46-48.
18. W. H. Moore: „Report of the 46th Conference of ILA“, Edinborough, 1954, p. 21; navedeno prema: Đ. Ninčić:  
„Nuclear Weapons and the Charter of the United Na- tions“JRMP, 1962, br. 2, p. 200.
19. E. KopoBHH: „ATOMHoe oppisne H MeatAyHapoAHoe rrpaBo", MeMČjHapodHasi otcumb,
1955, Ho. 5, c. 50-54.
20. Perazić smatra da radijacija deluje na leukocite i dme slabi imunitet orgamzama čime se radioaktivno dejstvo 
nukieranog oružja izjednačava sa biološkim oružjem; o tome više videti: G. Perazić: Međunarodno-pravna cpbrana 
upotrebe sredstava ga masovno uništavanje u ratu, Beograd, 1968, str. 79—85.
21. 14. juna 1957. godine usvojena je Rezolucija Jugoslovenskog udruženja za me- đunarodno pravo o zabrani  
upotrebe nuklearnog i termonukleamog oružja i o zabrani opita sa nuklearnim oružjem. Za tekst Rezolucije videti: 
JRlMP, 1957, br. 1, str. 146.
22. M. N. Shaw: „Nuclear Weapons and International Law“, in I. Pogany (ed.): op. cit., p. 14. Shaw navodi sledeće 
slučajeve upotrebe nuklearnog oružja koji ne bi bili obuhvaćeni zabranom hemijskog oružja: neke atmosferske 
nuklearne eksplozije kod kojih se ne stvara ili se stvara mala količina radioaktivnih padavina, napad na izolovani 
vojm objekt, na primer, rakete u armiranom skloništu.
23.Takve   stavove   su   iznele   Indija   i   Solomonska   ostrva;   za   tekst   videti:   http://Www.icj-cij.org/ 
icjwww/icases/iunan/iunanframe.htm.

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti