UNIVERZITET U BEOGRADU

EKONOMSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD

   

Predmet:

 NACIONALNA EKONOMIJA

Tema:

 

 Privreda SCG u poslednjoj deceniji XX veka

Profesor:

     Student:

Jovanović

 

Gavrilović

 

Dr Biljana

               Stanković Darko 737/11 

Beograd, septembar 2013.

Sadržaj:

Uvod

  ........................................................................................................................................  

2

1. Hronologija dešavanja u privredi SR Jugoslavije od 1990. do 2000. godine 

................ 

2

Privredni sistem i ekonomska politika u SR Jugoslaviji .............................................. 

6

2. Pokazatelji privrednih kretanja u SR Jugoslaviji tokom 90-ih 

..................................... 

8

2.1.   Strukturne   promene   i   granska   dinamika;   kretanje   produktivnosti   rada, 

zaposlenosti, efektivnosti kapitala; investiciona aktivnost u privredi ...................................... 

8

2.2. Životni standard u Jugoslaviji ............................................................................. 

11

3. Događaji koji su u najvećoj meri determinisali (ne)razvoj privrede Jugoslavije (1990- 
2000. godina) – detaljniji osvrt  

.........................................................................................  

12

3.1. Hiperinflacija (uzroci, tok, kraj) .......................................................................... 

12

3.2. Sankcije (značaj ukidanja ″spoljnog″ zida i pristupa tržištu kapitala) ................ 

13

3.3. Posledice NATO bombardovanja na privredu ................................................... 

14

Zaključak

  ..............................................................................................................................  

16

Literatura 

.............................................................................................................................. 

17

1

background image

tvrdili da se na početku tranzicije mora proći kroz tzv. ″tranzicionu″ recesiju, pri čemu dublji 
pad proizvodnje ujedno znači i intenzivnije, kvalitetnije reforme. Ovo je naravno samo jedno 
gledište   koje   se   u   praksi   nije   pokazalo   stoprocentno   ispravnim-   primer   je   Kina,   koja   je 
postepenim reformama prošla kroz tranziciju bez značajnijih padova. Zvanično, Jugoslavija 
je bila spremna da krene u reforme. Program reformi vlade Ante Markovića je stupio na 
snagu   u   decembru   1989.godine,   i   osnovni   postulati   su   bili:   izgradnja   tržišnih   institucija, 
otvaranje   zemlje   ka   svetu,   uspostavljanje   pravne   države   (širenje   ljudskih   prava), 
demokratizacija političkog života i uvođenje višepartijskog sistema. Već u prvim mesecima 
delovanja ove vlade ukinuta je administrativna kontrola cena koja je bila uzrok mnogim 
disparitetima,   izvršena   je   liberalizacija   uvoza,   čime   je   porasla   snabdevenost   tržišta   i 
istovremeno ugrožena pozicija domaćih monopolista, porasle su devizne rezerve (posle dužeg 
perioda rasta samo po osnovu zaduženja u inostranstvu), a sprovedene su i antiinflacione 
mere: uvedena je konvertibilnost dinara i devizni kurs je fiksiran za nemačku marku u odnosu 
7:1.

  1

   Međutim, pokazalo se, što u istoriji nije novost, da su čelnici države spremni da kao 

prioritet odrede neke ″nacionalne″ ciljeve, a na štetu ekonomskih. Tako se i u slučaju SFR 
Jugoslavije (a pogotovo SR Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore), pokazalo da će tranzicija u 
punom smislu te reči ipak morati da sačeka. Loši odnosi i netrepeljivost između država 
članica su bili sve izraženiji. One postepeno donose Ustave po kome su republički zakoni 
iznad saveznih, a Hrvatska i Slovenija pokreću postupke za osamostaljivanje. Krajem 1990. 
monetarni   sistem   zajednice   takođe   pada   u   veliku   krizu:   Slovenija,   Hrvatska   i   Srbija 
nezakonito emituju novac, kako bi se na neki način pripremile za rascep za koji se već tada 
videlo   da   je   neminovan.   U   decembru   Srbija   vrši   ponovni   ″upad″   u   monetarni   sistem 
(ištampan je iznos približno jednak polovini primarne emisije predviđene za 1991.godinu), i 
to u ogromnim razmerama potresa inače vrlo nestabilno jugoslovensko tržište (pad deviznih 
rezervi samo u tom mesecu je iznosio više od 1.5 milijardi USD), što je značilo propast 
Markovićevih   reformi,   kao   i   jedinstvenog   jugoslovenskog   tržišta.   Nakon   toga,   u   junu 
1991.godine   Slovenija   i   Hrvatska   proglašavaju   nezavisnost-   što   je   povuklo   reakciju 
Jugoslovenske Narodne Armije; u Sloveniji nije došlo do ozbiljnijeg sukoba, dok su oružani 
sukobi u Hrvatskoj prerasli u građanski rat. Do kraja 1991. godine i Makedonija i Bosna i 
Hercegovina su se otcepile od SFRJ, a 27. aprila 1992. Srbija i Crna Gora proglašavaju 
Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Jasno je da se u svetlu ovakvog razvoja dogadjaja i nije mogla posvetiti pažnja ekonomskom 
razvoju zemlje, naprotiv, njena nestabilnost je povukla niz negativnih posledica po privredu i 
društvo, te se kao primarni cilj postavlja održavanje pristojnog nivoa životnog standarda 
stanovništva.   U   1990.   godini   društveni   proizvod   Srbije   je   opao   za   8,3%   u   odnosu   na 
prethodnu godinu, zatim 11,1 % u 1991.godini. Ovakva tendencija se nastavlja u 1992.godini, 
sa padom od 27,9% i u 1993. 30,8 %, što daje prosečnu godišnju stopu rasta DP od -22,5% u 
periodu od 1990-1993. (1989.god. je bazna). Dakle, SR Jugoslavija je 1993. godine imala 
obim društvenog proizvoda koji čini samo 41% njegovog nivoa iz 1989.

2

 Ovakva kretanja su 

bila direktna posledica raspada zemlje (unutrašnjeg tržišta), rata u okruženju i ekonomske 
blokade. Prvu ekonomsku blokadu SR Jugoslaviji uvodi Evropska zajednica u novembru 
1991. (SRJ je okrivljena za angažovanje i neposredno učešće u ratu koji se vodio na teritoriji 
Hrvatske), a u maju 1992., neposredno nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini (u aprilu te 
godine), sankcije   su uvedene i od strane Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija, koje su 
dalje pooštrene i proširene u novembru te godine, i opet u aprilu 1993. Da bismo razumeli 

1

 Dinkić M. (1995.), 

Ekonomija destrukcije: velika pljačka naroda, 

Beograd, VIN (Video nedeljnik), str. 53

2

 Devetaković S., Jovanović Gavrilović B., Rikalović G.(2009.), 

Nacionalna ekonomija

, Beograd, Centar za 

izdavačku delatnost ekonomskog fakulteta u Beogradu, str. 46

3

koliki teret i ograničenje predstavlja ekonomska izolacija po jednu privredu (tj. koliki je 
značaj međunarodnih odnosa za zdravo napredovanje), kao i da   bi se potpunije razumele 
okolnosti u kojima se našla jugoslovenska privreda, potrebno je obratiti pažnju na sve ono što 
je sankcionisano ovim merama međunarodne zajednice.

 

″Sve zemlje članice su obavezane 

da: zabrane svaku trgovinu sa SRJ, zabrane korišćenje njenih brodova i aviona, zabrane 
svojim državljanima da iniciraju i vrše bilo kakve poslovne aktivnosti u SRJ, zamrznu njene 
novčane   fondove   u   inostranstvu,   uskrate   dozvole   jugoslovenskim   avionima   za   prelet   i 
sletanje, onemoguće učešće jugoslovenskim predstavnicima na sportskim manifestacijama u 
inostranstvu   i   obustave   naučno-tehničku   i   kulturnu   saradnju.″

3

  Kada   privreda   dodje   u 

situaciju zatvorenosti poput ove usmerena je uglavnom na svoje potencijale, i logično je da se 
dešava promena u strukturi privrede u smislu rasta učešća primarnih delatnosti u društvenom 
proizvodu,   jer   se   zbog   pada   proizvodnje   (posledično   i   životnog   standarda-   društvenog 
proizvoda   per   capita),   menja   struktura   lične   potrošnje   u   korist   proizvoda   neophodnih   za 
egzistenciju (tj. proizvoda primarne delatnosti). Smanjivanje društvenog proizvoda je bilo 
praćeno i padom zaposlenosti (prosečna godišnja stopa pada je 2,5%), lične potrošnje (po 
prosj. god. stopi -8,6%), javne potrošnje (po prosj. god. stopi -3,51%), investicija, ličnih 
primanja i naročito spoljnotrgovinske razmene (izvoz po godišnjoj stopi -27,7% i uvoz po 
-17,87% godišnje).

4

 

Mukama na kojima se našla jugoslovenska privreda ovde nije kraj. Naime, budžetski deficit 
države se može finansirati štampanjem novca, uzimanjem kredita iz inostranstva, prodajom 
domaćih obveznica, kao i prodajom državne imovine. Tokom 70-ih godina, finansiranje se 
vršilo intenzivno iz stranih kredita, mogućnosti zaduživanja nastavljaju da se smanjuju, što je 
za posledicu imalo i stagnaciju tokom 80-ih. U 90-im je, usled svih gore navedenih okolnosti, 
kao i sve češćih ″sivih″ emisija novca od strane NBJ (bez realnog pokrića) za pokrivanje 
budžetskih   rashoda,   buknula   inflacija,   koja  se  posebno   rasplamsala   tokom  1992.   i   1993. 
godine. Zbog veoma brzog rasta cena, kao i svakodnevnog obezvredjivanja valute, drastičnog 
pada realnih plata, veliki deo stanovništva se našao na rubu siromaštva, a   takvi uslovi su 
istovremeno pogodovali razvijanju šverca i tzv. ″sive″ ekonomije. Hiperinflacija je doživela 
svoj maksimum tokom 1993.godine, u toku koje su cene porasle za 116,5 hiljada milijardi 
procenata, dok je januarski rast cena iznosio  313,563,558%. Cene se u proseku povećavaju 
62% dnevno, 2% na sat i 0,029% u minuti

5

, što brutalno odslikava razmere bolesti privrede, 

koja je iz minuta u minut obezvređivala novac kojim je narod trebalo da obezbedi sebi 
proizvode neophodne za život.

Hiperinflacija je zaustavljena 24. januara 1994. u sklopu primene programa ″Rekonstrukcije 
privrednog   sistema   i   strategije   ekonomskog   oporavka   Jugoslavije″,   tj.   tzv.   Avramovićeg 
programa (po guverneru Dragoslavu Avramoviću). Novac je prestao da se štampa, uveden je 
novi, (ograničeno) konvertibilan* dinar, fiksiran za nemačku marku u odnosu 1:1, a za jedan 
novi dinar je bilo potrebno 12 miliona starih dinara. Do jula 1994. godine, stari dinar je 
izbačen iz opticaja, a kao direktna posledica ovih akcija cene padaju. Društveni proizvod u 
1994. godini pokazuje i blagi porast od 2,5%, čime je prekinut trend negativnog kretanja DP 
u periodu od 1990. do 1993.godine. Međutim, mora se primetiti da je nakon duboke depresije 

3

 Dinkić M. (1995.), 

Ekonomija destrukcije: velika pljačka naroda, 

Beograd, VIN (Video nedeljnik), str. 36

4

 Praščević A. 

Ciljevi makroekonomske politike Jugoslavije između stabilnosti i rasta, 

str.3

5

 Dinkić M. (1995.), 

Ekonomija destrukcije: velika pljačka naroda, 

Beograd, VIN (Video nedeljnik), str. 43

* Konvertibilnost valute znači zamenljivost novca za zlato ili za neku drugu čvrstu valutu.

 

Uvođenje 

konvertibilnosti domaćeg novca nije samo želja monetarne vlasti jedne zemlje, već moraju biti ispunjeni 
određeni uslovi, kao: uravnoteženost platnog bilansa, velike devizne rezerve i stabilnost cena.

4

Želiš da pročitaš svih 18 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti